Prosječan dječak kreće u školu manje zreo od prosječne djevojčice. Do školske dobi prosječan je dječak manje zreo društveno i verbalno, a istovremeno i aktivniji od većine djevojčica.

Od dječaka se u školi mnogo očekuje, a ta očekivanja za njih izazivaju mnoštvo frustracija.

Promijenile su se škole, a ne dječaci.

Djeca danas uče čitati još u vrtiću, a tada dječaci nisu toliko verbalno vješti kao što su to djevojčice te dobi.

U dobi od pet godina većina dječaka nije spremna učiti čitati. Za to su krive škole – u vrijeme dok su današnji roditelji odrastali, nitko od djece nije očekivao da znaju čitati u prvom razredu osnovne škole. Štoviše, učitelji su radije imali razred prepun djece koja ne znaju čitati ni pisati jer je to značilo da će u školi naučiti čitati i pisati “na ispravan način”.

U osnovnoj školi nastava se uvelike temelji na jezičnim sposobnostima djece, a djevojčice su verbalno razvijenije od dječaka.

Dječaci sporije razvijaju vještinu čitanja i pisanja – to je dokazala nedavna međunarodna studija koja je ispitivala sposobnosti djece u 30 zemalja svijeta.

Dječaci rano zaključe da jednostavno nisu dobri kada je riječ o pismenosti kakvu škola zahtijeva i potom taj nedostatak pretvaraju u identitet. To se potom odražava na više razrede osnovne škole, a posebno tijekom srednjoškolskog obrazovanja.

Dječaci su aktivniji od djevojčica i teže im je dugo sjediti na miru.

Stručnjaci se slažu da je fizička igra ključna za djevojčice i za dječake, posebno u motoričkoj fazi razvoja. To je aspekt razvoja koji djeci pomaže učiti. No mnoge škole imaju mali broj sati posvećen vremenu na otvorenom, igrama ili fizičkoj aktivnosti, a razlog tome je potreba da se savlada opsežan nastavni plan i program.

Stoga su danas mnogi dječaci prisiljeni provesti sate i sate za stolom, pišući i čitajući – što njima ide teže nego djevojčicama.

Mnoge škole ne nude mogućnost praktičnog učenja. Neki znanstvenici (a i neke novije studije) govore da dječaci najbolje uče praktičnim primjerom.

Dječaci moraju učiti tijelom – dodirujući i pomičući predmete. No, najveći dio nastavnog plana i programa zahtijeva da se uči čitajući – a tu su dječaci na gubitku.

U osnovnim školama prevladavaju učiteljice.

Stoga dječaci nemaju previše muških modela. Mnogi dječaci čak misle da dobri muškarci nisu dobri u školi, a djevojčice često misle da mogu biti uspješne djevojke i žene ako budu uspješne u školi.

Mnoge učiteljice i nesvjesno preferiraju ono što djevojke zanima (dnevnici) u odnosu na ono što dječake zanima (stripovi i SF).

Iako će mnoge učiteljice paziti da izbor lektire bude balansiran tako da bude zanimljiv i dječacima i djevojčicama, ponekad će zaboraviti da djevojčice i dječake zanimaju posve različite priče i naracije. [IZ DRUGIH IZVORA | roditelji.hr ]