Jasminka Tihi-Stepanić je profesorica hrvatskog jezika, radi u OŠ Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici. Voditeljica je Županijskog vijeća nastavnika hrvatskog jezika Zagrebačke županije. Autorica je romana Imaš fejs?, za koji je dobila nagradu „Mato Lovrak“ za najbolji roman za djecu i mlade 2012. godine. Prozu objavljuje u časopisima za djecu. Surađuje s dramskim programom Hrvatskog radija. Nedavno joj je izišao drugi roman za mlade Bacit ću ti kompjutor kroz prozor. Na Školskom portalu gostuje s dražesnom proljetnom pričom.

U dubokoj šumi živio je mladi medo koji se tek ljetos odvojio od svoje majke. Živio je kao što žive medvjedi – hranio se šumskim plodovima, pokušavao uloviti ribu u hladnom planinskom potoku, skrivao se pred rojem pčela čiju bi košnicu oblizao… Ništa nije govorilo o tome da je riječ o jednome posebnom medvjedu…

S dolaskom jeseni medo je počeo tražiti prikladno sklonište. Znao je da negdje mora prezimiti jer medvjedi ne hodaju po snijegu kao vukovi. Pronašao je prikladnu špilju i u njoj napravio brlog. Zima je došla brzo. Tek što je pao zadnji list s grane, zapuhaše snjegonosni vjetrovi i uskoro je medin brlog duboko u planini bio zameten snijegom.

Povremeno bi se medo budio iz sna, provirio u vanjski svijet i opet se vratio u sigurnost svog doma sluteći da je proljeće još daleko.

Jednoga dana probudila ga je svjetlost koja je, jače nego obično, osvjetljavala njegov brlog. Po deblu drveta, koje je raslo tik do njegova skrovišta, kuckao je djetlić šepireći se u svom šarenom ruhu. „Proljeće, proljeće, stiglo je proljeće!“ kuckao je djetlić tako glasno da ga je mogla čuti svaka životinja daleko uokrug.

Medo je tromo ustao i dogegao se do izlaza. Snijeg je gotovo posve okopnio. Koraknuo je iz brloga vođen snažnom željom za hranom i kretanjem, no brzo je povukao svoju tešku šapu.

Tlo ispred njegova brloga bilo je prekriveno nježnim bijelim cvjetovima. Njihove glavice povijale su se prema zemlji iz koje su netom niknule. Činilo se kao da se srame. Medo je zastao i nije znao što mu je činiti.

„Ako zakoračim, sigurno ću uništiti ove divne cvjetove.“ pomislio je. Divio se ljepoti proljetnih cvjetića, a onda se povukao natrag u brlog.

Drugoga dana ponovno se navirio van, no sada je visibaba jer, pogađate, riječ je o njima, bilo još više i medo se opet povukao. Prošla su još tri dana.

Medo je osjećao je da je krajnje vrijeme da izađe i potraži hranu jer ga je hvatala malaksalost. Cijelu zimu ništa nije jeo, što je za medvjede uobičajeno, ali s dolaskom proljeća oni kreću u potragu za hranom. No svaki put kad bi izašao iz brloga, suočio se s mišlju da bi njegova šapa mogla pogaziti cvijeće i on se svaki puta povlačio.

Jednoga dana začuo je kuckanje ispred svojeg skrovišta. Provirio je i vidio djetlića, svojeg susjeda, koji je zacvrkutao: “Svi se pitaju gdje si. Zabrinuti su za tebe. Moraš izaći i nahraniti se.“
“Ne mogu, pogazio bih ove divne cvjetove.“
“Ali to su obične visibabe.“ rekla je ptičica. “Puna ih je šuma. Izađi i sam se uvjeri u to.“
Ipak, medo nije mogao ni zamisliti kako svojom teškom nogom staje na bijele cvjetiće. Njemu se nisu činili obični. Bili su nešto najljepše što je vidio u svom medvjeđem životu.

Dani su prolazili. Ptice, vjeverice i lisice dolazile su pred medin dom i nagovarale ga da iziđe, no on nije htio iako je već bio jako slab. Povremeno bi se navirio pred brlog kako bi se divio nježnim glavicama bijelih visibaba, a onda se opet vraćao u tamu svoje špilje. Snaga ga je polako izdavala…

Jednoga jutra začuo je onog istog djetlića: “Medo, medo, izađi!“
Zadnjim snagama medo je došao do izlaza iz špilje. I što je vidio? Visibaba više nije bilo.

„Gdje su visibabe?“ pitao je djetlića.

„Nema ih više, uvenule su. Više im ne možeš nauditi. Slobodno izađi.“ rekao mu je djetlić.

„I više ih nikada neću vidjeti?“ pitao ga je medo tužno.

„Hoćeš, idućeg proljeća ponovno će procvasti na istome ovom mjestu.“ odgovorio je djetlić koji je znao sve tajne šumskoga života. „Ali za tebe bi bilo najbolje da se preseliš na mjesto gdje ne rastu visibabe.“

Medo je na njegove riječi samo odmahnuo šapom i polako, zadnjim snagama svojega izgladnjelog tijela, krenuo u potragu za hranom. Bio je siguran da će iduće proljeće dočekati na ovome istom mjestu. Nije se mogao odreći ljepote procvjetalih visibaba.

Autorica: Jasminka Tihi-Stepanić