… koju Noam Chomsky spominje u svom slavnom govoru na  Learning Without Frontiers Conference u Londonu 2012. godine. Noam Chomsky, naime,  raspravlja o svrsi obrazovanja, utjecaju tehnologije i vrijednosti standardizirane procjene. Govor možete pogledati ovdje

Priča o kojoj je riječ počinje u 18. minuti videa.

Učenica šestoga razreda svoju je učiteljicu pitala mogu li se dulje zadržati na jednoj posebno zanimljivoj temi i proširiti je. Učiteljica je osjeća dužnost upozoriti učenicu da to ne bi bilo pametno: za njih obje bilo bi bolje učiti samo ono što će se ispitivati standardiziranim testovima jer im o rezultatima tih testova objema ovisi budućnost.

Kurikulum, naime, nudi okvir, smjernice i očekivane ishode, a školama i učiteljima ne samo da dopušta samostalnost, slobodu i fleksibilnost u odabiru i rasporedu sadržaja, planiranju poučavanja, učenja  i metoda rada, nego ih na tu slobodu upravo potiče. Bubanje činjenica i skupljanje reproduktivnih znanja, kurikulumom se namjerava zamijeniti  razvojem generičkih  (životnih) kompetencija. U Prijedlogu nacionalnog kurikuluma Osnovnoškolski odgoj i obrazovanje   generičke su kompetencije prikazane ovim dijagramom: 

Nacionalni kurikulum za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje, str. 7.

…………….

U Prijedlogu nacionalnog kurikuluma međupredmetne teme Učiti kako učiti navode se četiri domene učenja kako učiti:

Sve dosad je odlično. Skakali bismo od radosti zbog takvog kurikuluma DA NEMA KVAKE. A kvaka je u Prijedlogu Okvira za vrednovanje procesa i ishoda učenja u osnovnoškolskome i srednjoškolskome odgoju i obrazovanju.

Riječ je o dokumentu koji bi svaki učitelj prvog trebao pročitati i od kojeg bi trebala krenuti cijela rasprava.

Na 14. stranici Okvira za vrednovanje, naime, nalazi se ova slika:

Prema toj slici, dakle, učitelj vrednuje na tri načina: vrednuje za učenje, vrednuje kao učenje i vrednuje naučeno. Za svaki od tih načina vrednovanja mora sastaviti transparetne tablice kojima će svaku ocjenu koju daje moći opravdati i učeniku i roditelju. To je izuzetno mnogo vrlo škakljivoga posla oko postavljanja kriterija. Međutim, ni tu priči nije kraj. Učiteljevo je vrednovanje samo jedno od triju vrednovanja. Učitelj, naime odabire pitanja i postavlja svoje kriterije za ocjenjivanje samo u unutarnjemu vrednovanju. Postoje, međutim, još dvije vrste vrednovanja kojima je namjera kontrolirati i učiteljev rad i postignuća učenika: hibridno vrednovanje i vanjsko vrednovanje. Vanjsko je vrednovanje posve odvojeno od učitelja, a u hibridnome vanjski centar sastavlja pitanja i kriterije za ocjenjivanje, a učitelj samo distribuira učenicima online primljene testove (?) i riješene ih vraća onima od kojih ih je dobio.

Dakle, ukratko:

1. Od učitelja koji je educiran za prenošenje znanja traži se da učeniku razvija kompetencije za što niti je školovan, niti dodatno educiran.

2. Na učitelja (i na škole) prebacuje se golema odgovornost slobode u odabiru sadržaja, metoda i kriterija.

3. Hrpa učiteljske papirologije koja je i dosad bila golema, dodatno se povećava s tim da ni za fleksibilno planiranje, ni za izradu preciznih kriterija nema predloška, sve se radi prvi put. Usto, sve je neprovjereno i nabrzinu i nitko živ nema na temelju čega predvidjeti kakvi će na kraju biti rezultati.

4. A na kraju, a najvažnije od svega, učitelj nema pojma što će se na kraju vrednovati hibridnim i vanjskim vredovanjem i po kojim kriterijima. U dokumentima se, naime, više puta naglašava da se generičke kompetencije ne mogu uspješno vrednovati standardiziranim testovima.

Pogledamo li stvar iz kuta roditelja koji mora upisati svoje dijete u školu u koju pripada prema mjestu stanovanja, dolazimo do novoga problema: što ako škola u nekom drugom dijelu grada nudi puno kvalitetniji program, nabrijane učitelje, sjajno okruženje za učenje…, a on svoje dijete ondje ne može preseliti? Kako natjerati roditelja da se pomiri s kriterijima učitelja i škole u koju mu dijete mora ići? Stvar se dodatno komplicira pričom o tome da će elektronski materijali potpuno zamijeniti papirnate udžbenike (eksperiment od kojeg se nakon vrlo blijedih rezultata u cijelome svijetu ODUSTALO), te da materijali koje svaki učitelj sam proizvodi mogu zamijeniti one koji su prošli sito i rešeto raznih recenzija… Koga da roditelj tuži ako se na kraju pokaže mu je netko – pun dobih namjera – zaribao dijete nekritički ulijećući u nešto za što nije bio spreman?

Razmislimo još jednom o priči kojom je Noam Chomsky završio svoje izlaganje… Znajući da nam se svima već u osnovnu školu sprema uvođenje terora standardiziranih ispita  (protiv kojih se danas buni cijeli intelektualni svijet na čelu s aktivistima poput Chomskoga ili Diane Ravitch), normalan će učitelj zaključiti posve isto kao učiteljica iz priče

Golemi dio učitelja od muke će prihvatit bilo što novo zato što se ono staro ofucalo i što osjećaju da na taj način više ne mogu uspješno raditi. Neće pročitati dokumente, neće kritički promišljati, krenut će grlom u jagode jer se to od njih očekuje, naivno se nadajući da će nakon promjene biti lakše i bolje.

Uočavate li uzorak koji se ponavlja? Uzorak biranja PROTIV? Sjetite se kako to izgleda kad se od dva zla odabire manje.

Jedan relativno malobrojan dio učitelja, oni najbolji, prema promjenama će se postaviti odgovorno. Neće ih ni odbaciti ni prihvatiti dok ne prouče sve materijale, kritički o njima promisle, uoče probleme, predlože poboljšanja… a sve to traži puno, puno više vremena za promišljanje, dijalog, provjeru i prijedloge za doradu od ono malo vremena predviđenog za  javnu raspravu…   

 Piše: Dinka JURIČIĆ