Željela sam da moji učenici u druženju s očevima obilježe njihov dan. Pretpostavljala sam da će se pozivu odazvati najviše pet-šest očeva jer rade, imaju obveze…, a najavila sam igru, druženje, natjecanje… Za taj smo se dan pripremali tako da je svaki učenik donio najdražu fotografiju koja prikazuje njega i tatu snimljene u igri, kakvoj smiješnoj situaciji ili na neobičnim mjestima. Bio je to pravi pogodak! Zatim smo uvježbali dramske igre i recitacije o tati – npr. Otac i sin, Da sam tata Božidara Prosenjaka, Tata, budi fin Jure Karakaša… Učenici su napisali tekst za pjesmicu Tata, a glazbu smo posudili iz pjesme Kad si sretan.

Svanuo je i dan druženja. Otvorivši vrata svoje učionice, iznenadila sam se kad sam u hodniku ugledala 28 dotjeranih, ozbiljnih i jednako tako iznenađenih očeva. Nedostajalo je samo to da cijeli taj čudesni zbor zapjeva: „A što sada?”

Snašla sam se, nasmijala i rekla: „Idemo se igrati i družiti!” Treme i ozbiljnosti nestalo je čim je svakom ocu prišlo njegovo dijete, poljubilo ga i odvelo za ruku do svojeg mjesta u učionici. Učenici su izveli prigodan program i čestitali svojim očevima njihov dan.

Nakon toga počela je zajednička igra i zabava. Djeca su se osjećala ispunjeno, ponosno i sretno, a očevi su uživali. Podijelili su se u skupine i planirane su aktivnosti mogle početi. Svaki je otac pri ulasku u učionicu dobio svoj broj, pa smo sudionike natjecateljskih igara odabrali izvlačenjem brojeva iz košarice. Pobjednik svake igre dobio je skromnu nagradu.

Igru Oluja ideja i igru asocijacija spojili smo u skupnu igru Naši najtrofejniji sportovi. Na sredini velikoga hamera bila je fotografija određenog sporta, a oko nje je trebalo napisati što više pojmova vezanih za taj sport. Veselja, smijeha i uzbuđenja doista nije nedostajalo.

Učenici i njihovi očevi igrali su u parovima igru Veliki smješko u kojoj su na hameru rješavali matematičku slagalicu, a u igri Brzo i točno od sitnih su dijelova sastavljali cjelovite slike automobila.

U igri pantomime očevi su izvlačili papirić s napisanom rečenicom, primjerice „Zeko skače po travi.”, „Pjevač ima mikrofon.”, „Avion brzo leti.” i trebali pokretima što smješnije i kreativnije prikazati ono što rečenica kazuje. Učenici su pak trebali izreći ono što su njihovi očevi pokazali pokretima.

Najviše smo uživali u igri pričanja zgoda iz djetinjstva, a kao poticaj poslužile su fotografije koje su učenici donijeli u školu. Izabrana je i pobjednička fotografija.

Na kraju je odigrana igra gradnje visokog tornja od slamki. Pravila igre nalažu da se sagradi toranj umetanjem slamke u slamku. Što je toranj viši, to je bolji. Za stabilnost tornja poslužile su četiri role papira A4 i malo ljepljive vrpce koju je trebalo pričvrstiti za stol. Uh, koliko je strpljenja bilo potrebno u toj igri!

I tako se uz red smijeha i veselja pa red zajedništva i natjecanja naše druženje brzo primaknulo kraju. A očevi su željeli još. Takve susrete treba ponavljati jer su nam potrebni. Čvrsti stisak ruke svakog oca i lijepe riječi zahvale za doživljenu igru, sreću i veselje bili su mi najveća nagrada. A tek ponosni pogledi mojih učenika koji kao da su govorili:

Eto, to je moj tata!

……………………..

Erna KVARTUČ, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Šimuna Kožičića Benje u Zadru. Uspješno vodi dramsko-scenske skupine nižih razreda i KUD-a škole. Mentorica je studentima razredne nastave Sveučilišta u Zadru te voditeljica županijskog stručnog vijeća učitelja razredne nastave.