Francuski kemičar Antoine Lavoisier prvi je protumačio gorenje kao spajanje neke tvari s kisikom. To je otkriće dalo snažan doprinos razvoju kemije kao prirodne znanosti jer su se sve kemijske promjene napokon mogle protumačiti kao spajanje nečega s nečim, a ne, kao što su tumačili alkemičari, pretvaranje nečega u nešto.

Lavoisier je sam osmišljavao naprave i posuđe za pokuse, upotrebljavao vagu te uveo vaganje kao objektivno mjerenje. Otkrio je zakon o očuvanju mase, sastav vode i zraka, spalio dijamant kako bi mu dokazao sastav te postavio temelje kemijskog naziva koje i danas upotrebljavamo. Zbog tih i mnogobrojnih drugih otkrića Lavoisiera smatramo ocem suvremene kemije. 

Lavoisier se rodio u Parizu 26. kolovoza 1743. kao sin državnog odvjetnika. Srednju školu završio je u uglednoj gimnaziji Collège Mazarin, kao izvrstan i nagrađivan učenik. Iako je studirao pravo (studij je završio 1764.), puno je vremena posvećivao studiju prirodnih znanosti. Uzimao je poduke iz botanike, matematike i astronomije, mineralogije i geologije, a od demonstratora u Kraljevom vrtu, G. F. Rouellea, učio je kemiju.

Lavoisier je bio pobornik korisne znanosti. Sudjelovao je u geološko-rudarskim ekspedicijama, dao znanstveno obrazložen prijedlog za rješenje rasvjete Pariza (za koji je i dobio nagradu te zlatnu medalju od kralja), imao vodeću ulogu u rješavanju problema pitke vode u Parizu itd. Smatrao je da je napredak u poljoprivredi i industriji jedan od uvjeta općeg napretka.

A. Lavoisier također se bavio istraživanjem sastava zraka. On je u retorti zagrijavao živu u točno poznatom volumenu zraka. Dugotrajnim grijanjem žive pri nižoj temperaturi dobio je crveni prah, živino vapno, i „inaktivni zrak” koji nije podržavao disanje i gorenje. Zagrijavanjem živina vapna pri višoj temperaturi opet je dobio živu i „vitalni zrak”, koji je podržavao gorenje i disanje. Lavoisier je ustanovio da je vitalni zrak, kao aktivni sastojak zraka, upravo plin koji su otkrili kemičari Priestley i Scheele. Tako je ponovno otkrio kisik, ali kao sastojak zraka, i objasnio gorenje. On je kisiku dao ime oxygenium.

Godine 1774. Lavoisier je zagrijavao nešto kositra u zataljenoj staklenoj retorti. Kositar je pritom prešao u crni prah, „kositreno vapno”, kako su ga tada zvali. Vaganjem je ustanovio da je ukupna masa retorte i njezina sadržaja ostala nepromijenjena. Kad je retortu otvorio, postala je teža toliko koliko je postao teži sam kositar. Zaključio je da je kositar postao teži zato što se vezao s dijelom zraka. Tim i drugim brojnim eksperimentima Lavoisier je dokazao sljedeće – ukupna masa svih tvari koje sudjeluju u kemijskoj reakciji ne mijenja se tijekom kemijske reakcije. Ta se zakonitost danas naziva zakonom o očuvanju mase.

Godine 1789. objavio je knjigu pod naslovom Traité élémentaire de Chimie présenté dans un ordre nouveau et d’après les découvertes modernes (Osnove kemije po novom sustavu i prema suvremenim otkrićima). A. Lavoisier je u svom udžbeniku prvi naveo tablicu metalnih i nemetalnih tvari koje se ni na koji način ne mogu razložiti na jednostavnije tvari, pa ih smatra elementarnim tvarima. U toj je knjizi Lavoisier objasnio i gorenje, zagonetku koja je stoljećima mučila kemičare. Lavoisier je do svojih otkrića došao tako da je u eksperimentima upotrijebio vagu. Nakon što je Lavoisier objasnio gorenje i dokazao da je voda spoj vodika i kisika, nastaje prava revolucija u razvoju suvremene kemije. Zaredala su otkrića novih kemijskih elemenata, ali i novih zakona kemijskog spajanja.

Lavoisier je uz svoj znanstveni rad bio i zakupac poreza. Iako nije bio protivnik Francuske revolucije, ta ga je činjenica na kraju stajala života. U danima strahovlade Konventa od 1792. godine Lavoisier je nastojao biti koristan novom režimu. Nastavio je rad na metričkom sustavu, na prijedlogu javnog školstva i dr. Za Robespierreove diktature od ljeta 1793. do ljeta 1794. raspuštena je Akademija znanosti i donesena odluka o suđenju svim zakupnicima poreza. Lavoisier je uhićen 28. studenog 1793. i lažno optužen za krivotvorenje duhana i vlažan barut. Istina je bila da je upravo Lavoisier bio zaslužan za proizvodnju baruta, pa je Francuska u tome bila vodeća u svijetu. Revolucionarni tribunal osudio ga je na smrt. Oslobađanje od lažnih optužbi nisu uspjeli isposlovati ni gospođa Lavoisier ni neki odlučniji znanstvenici. Na njihove molbe kojima su isticali Lavoisierove zasluge kao znanstvenika sudac je odgovorio: „Republici nisu potrebni znanstvenici“.

„Samo časak im je trebao da smaknu ovu glavu, a stotinu godina možda neće biti dovoljno da se jedna takva opet rodi.” Uzbuđen prijateljevom smrću, tim se riječima matematičar Lagrange obratio astronomu Delambreu nakon Lavoisierova smaknuća 8. svibnja 1794.

---

LITERATURA ■  Grdenić, D.: Povijest kemije, Školska knjiga i Novi liber, Zagreb, 2001. ■   Zanimljivost N. Raosa u Petreski, A., Sever, B.: Kemija, udžbenik kemije za 1. razred ekonomskih škola, Školska knjiga, Zagreb, 2005. ■ 

Priredio i prilagodio: Goran BUKAN