Uistinu, poslije Zagreba i Osijeka, jedino hrvatsko mjesto sa tramvajem je Leštakovec. Ponos sela i Općine Jalžabet ipak je heroj Ivica Vugrinec. Svi ga poznaju, njegova kuća na samom početku sela omiljeno je okupljalište prijatelja i rodbine, suboraca iz Domovinskog rata. Djetinstvo sam proveo u ovom selu.

U školu sam išao u Jalžabet, a u srednju u Varaždin. Završio sam za strojara i zaposlio se. Bio sam među posljednjim generacijama koje su služile vojni rok u omraženoj JNA. Nije mi se sviđalo tamo, ali ipak sam naučio mnogo korisnog, npr. kako voziti tenk i kamion. I to mi je kasnije obilježilo život, prisjetio se Ivica mladih dana. Kako je posao postao upitan, Ivica je završio prekvalifikaciju za policajca. Dok su drugi dečki izlazili u disko i zabavljali su po kafićima, Ivica je s 22 godine bio u Specijalnoj postrojbi „Rode“.

Godine 1991. ratno stanje nadvilo se nad Hrvatskom. U svibnju je sa svojom postrojbom poslan na Banovinu, u sela kod Petrinje. Pomagao je lokalnom stanovništvu. Naizgled se činilo da se ništa bitnog ne događa, no to je moglo biti mišljenje samo slučajnih prolaznika. Naslućivala se opasnost. Odjednom se otvorio pakao: „Na nas su zapucali iz svega mogućeg oružja. Četnici su bili odlično naoružani, pomagala im je JNA. Bio je to prvi minobacački napad na neko hrvatsko selo. Počeo je pravi rat. Odjednom se pojavila rijeka od nekoliko tisuća izbjeglica, nas pedesetak pomagalo im je u zbjegu. Nekoliko starijih mještana nije htjelo napustiti svoja ognjišta pa su im se četnici krvavo osvetili. Otišli smo za Zagreb pa se za par dana vratili u Kostajnicu.

Još se nismo navikli na šokantne prizore rata kada smo iskusili i prvi zračni napad. Jedna je granata pala nekoliko metara od mene, pogodila je mog prijatelja Josipa direktno u glavu. To nikad neću zaboraviti. Mrtvo tijelo odvezao sam njegovoj obitelji da ga dostojno sahrane. Iz Kostajnice smo jedva izvukli živu glavu, nakon našeg proboja grad je pao i četiri je godine bio odsječen od ostatka Hrvatske. Skupivši iskustva na banijskom ratištu, Ivica je vraćen u Varaždin. Barokni grad tih je dana bio sve osim sigurnog uporišta. U gradu su se nalazile čak tri kasarne, vojni objekti te ogromno skladište oružja na obližnjoj Banjščini. Rujanski dani rata donijeli su slobodu Varaždincima, no u puškaranju je stradalo nekoliko života. Ratni plijen bio je ogroman, ali svo oružje nije otišlo na bojišta. Tih dana pale su i velike neprijateljske kasarne u Zagrebu i Karlovcu. Ivica je sudjelovao u zauzimanju.

Sredinom rujna došla je zapovijed za proboj prema Vukovaru. Grad-heroj na obali Dunava bio je pod višemjesečnom opsadom, tamo se nalazilo i 200 branitelja iz Varaždina i šire okolice. „Baza nam je bila u Đakovu, odatle smo izviđali okolicom, tražeći putove do Vukovara i slabosti u neprijateljskim položajima. Na pola puta do Vukovara bilo je selo Karadžićevo, četničko uporište. Dobili smo naredbu da ga zauzmemo i osiguramo put prema Vukovaru. U noći smo krenuli. Ne znam što se dogodilo. Naši vodiči za putove kroz kukuruzišta nisu se pojavili. Četnici su znali da dolazimo, osigurali su se mitraljeskim gnijezdima i s osam tenkova. Kada smo upali u selo, na nas je otvorena strahovita vatra. Naša podrška je zakazala. Mrtvi i ranjeni padali su posvuda. Kad smo se odlučili izvući, neprijatelj nas je tukao tenkovima. Uskočio sam u BOV i krenuo na njih. Moj prijatelj Slavko bio je na topu, ja za volanom. Gađali smo tenkove sve dok se cijeli vod od tridesetak boraca nije izvukao. Iz iskustva sam znao gdje je tenk najslabiji – odmah ispod kupole. Uspjeli smo uništiti čak dva tenka čime smo zaustavili napad. A onda je odjednom grunulo, od siline pogotka ispao sam iz BOV-a. Strahovita bol prošla mi je cijelim tijelom. Dok je BOV gorio, otpuzao sam jarak i gledao kako je eksplodirao od zapaljenih granata. Ležao sam u šoku. Noge nije bilo, a nešto je stršilo iz mene – rukom sam napipao kost na kuku.  Trebalo mi je nekoliko minuta da dođem k sebi, u tim trenucima djetinjstvo mi je prošlo pred očima. Moji drugovi došli su po mene i brzo me odveli u Ratnu bolnicu u Starim Mikanovcima. Onako raznesenog, spaljene kose i kože, pougljenog lica i svega krvavog ostavili su me u dvorani za mrtve. Tada su shvatili da još dišem.“ Uslijedila je prva operacija, pa druga, treća… Nad Ivicom je izvršeno preko 30 operacija, što u Hrvatskoj, što u Njemačkoj. Nogu mu je zamijenila proteza.

Kući se vratio tek u siječnju 1993., nakon dugih 16 mjeseci agonije, mučenja, straha. I velike tuge za svojim stradalim prijateljima i suborcima, vrijednim ljudima. Ivica je danas ponosan otac troje djece, sin Matija je u 22. godini. Ivica je toliko imao kad je pošao u rat. „Da krene u rat za Domovinu – razumio bih ga. I dao bih mu podršku“ smatra Ivica. Srećom, rata nema i nikad ga više ga ne treba. Zaboravio ga nije – o ratnim danima često priča s učenicima u školama. Za ratne zasluge je odlikovan i stekao je čin pukovnika. Svoj je život posvetio obitelji. I sportu: stolnom tenisu, streličarstvu, ribolovu. A dobio je i poseban nadimak – „zagorski Faberge“ jer svojim rukama ljuske jaja pretvara u vrhunska umjetnička dijela. Umjesto ratnika postao je poznati umjetnik.

 ……………………..

Škola:   Osnovna škola „Petar Zrinski“ Jalžabet

Adresa:   42203 Jalžabet, Varaždinska 19 A 

Mentor:   Milivoj Dretar, prof. povijesti i geografije

Učenici:  Školska družina „Suhodol“ | Antonio HRGAREK, 8.B | Lovro CUKOr, 8.B | Ivan HERMAN, 8.A

Kategorija: esej

……………………..