Ove smo godine prvi put bili u dvodnevnom posjetu Vukovaru zahvaljujući projektu koji od ove školske godine provodi Javna ustanova Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, a sve troškove (prijevoz, smještaj i prehranu) podmiruje Ministarstvo branitelja. Program je planiran kao dvodnevna terenska nastava u kojoj učenici upoznaju povijest Vukovara i okolice od prapovijesti (vučedolske kulture) do danas, a posebna je pozornost posvećena Domovinskom ratu i Bitki za Vukovar. Takav je program odlična dopuna nastavi povijesti u osmom razredu u sklopu koje učenici pretkraj nastavne godine uče o Domovinskom ratu.

■  PRVOG DANA, nakon dolaska u vojarnu u kojoj je smješten Memorijalni centar i podjele lunch–paketa, učenici su u rodnoj kući Lavoslava Ružičke, dobitnika Nobelove nagrade za kemiju 1939. godine, poslušali predavanja o Domovinskom ratu i Bitki za Vukovar. Predavanje o raspadu Jugoslavije i početcima Domovinskog rata održao je Marin Adžaga, magistar edukacije povijesti, a predavanje o Bitki za Vukovar bojnik Marin Ivanković, nekadašnji zapovjednik interventnog voda Vojne policije i branitelj sa Sajmišta. Predavanja su bila zanimljiva, ne preduga, učenicima razumljiva, popraćena kartama i fotografijama kako bi se što zornije prikazalo stanje prije i tijekom rata.

Poslije ručka zaputili smo se u obilazak Muzeja vučedolske kulture otvorenog za javnost sredinom 2015. godine. U 19 prostorija prikazani su civilizacijski dosezi vučedolske kulture koja je u trećem tisućljeću prije Krista bila raširena na području današnjih dvanaest europskih zemalja.

ŠTO SMO SVE VIDJELI? Prvu pravu indoeuropsku vučedolsku kuću košaru, najstarija prapovijesna kola na četiri kotača, najstariji indoeuropski kalendar utemeljen na promatranju zimskog neba, bogatstvo oblika i ukrasa vučedolske keramike (23 tipa posuda), jamu in situ u kojoj je pronađena golubica/jarebica, najljepšu vučedolsku čizmicu i još mnogo toga.

Nažalost, za razgledanje Gradskog muzeja Vukovara, koji je smješten u dvorcu grofova Eltz, nismo imali mnogo vremena. Gradnju dvorca započeo je vlasnik vukovarskog vlastelinstva grof Anzelmo Kazimir Eltz sredinom 18. stoljeća. Dvorac je nekoliko puta dograđivan, a konačan izgled dobio je početkom 20. stoljeća. Ubraja se među najreprezentativnije objekte baroknog razdoblja na tlu Hrvatske. Zgrada je tijekom rata 1991. godine gotovo sravnjena sa zemljom. Obnova je trajala od 2008. do 2011. godine, a 2014. ponovno je otvoren muzej. Stalni postav muzeja prikazuje tijek života od prapovijesti do danas raspoređen u šest tematskih cjelina: arheološku prošlost, povijesni razvoj Vukovara, život na lesnom grebenu, barbarsko rušenje grada u Domovinskom ratu, snagu korijena – život u progonstvu i Vukovar danas – život u višenacionalnoj zajednici.

Nakon prijave i smještaja u hostel Zagreb, do večere nam je ostalo dovoljno slobodnog vremena za šetnju baroknom jezgrom grada i odlaskom do Križa na ušću Vuke u Dunav. Poslije večere slijedilo je druženje u obližnjem diskoklubu, povratak u hostel i noćenje jer čekao nas je još jedan naporan dan.

■  DRUGI DAN bio je rezerviran za obilazak memorijalnih lokaliteta vezanih za Domovinski rat. Priču o Kukuruznom putu – putu spasa, jedinom izlazu iz grada okruženog neprijateljskim snagama, čuli smo u autobusu na putu prema Trpinjskoj cesti. Iako nismo izlazili iz autobusa, mogli smo vidjeti križeve postavljene duž puta i zavjetnu kapelicu koja je izgrađena na poticaj dragovoljaca i pripadnika HOS-a iz Zagreba koji su tim putem posljednji ušli u Vukovar.

Kod Spomen-doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti, glasovitom „groblju tenkova”, minutom šutnje i paljenjem svijeće odali smo počast legendarnom zapovjedniku Borova naselja Blagi Zadri poginulom 16. listopada 1991. godine. Poslušali smo izlaganje o događajima 1991. i hrabrim borcima koji su zaustavljali neprijateljske horde koje su pokušavale ući u grad.

Nakon obilaska Trpinjske ceste uputili smo se u Mjesto sjećanja  – Vukovarsku bolnicu 1991. Na ulazu nas je dočekao ranjeni crveni križ kao simbol stradanja bolnice. Pogledali smo film o razaranjima bolnice, patnjama bolesnika i ranjenika (vojnika i civila svih nacionalnosti) te hrabrosti i nadljudskoj požrtvovnosti bolničkog osoblja tijekom opsade, kada su na bolnicu i grad na dan padale stotine, pa i tisuće granata. Obišli smo i atomsko sklonište u kojem se zbivao život bolnice. Na krevetima su lutke zamotane u zavoje, bezizražajnih lica, kao nijemi svjedoci tragedije koja se dogodila.

Poslije posjeta bolnici uputili smo se na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata gdje se nalazi najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Ekshumirano je 938 tijela i na tome mjestu postavljeno 938 bijelih križeva. Dva su križa izdvojena – jedan simbolizira najmlađu žrtvu (šest mjeseci), a drugi najstariju (104 godine). Ispred spomenika, „zračnog križa” i vječnog plamena položili smo cvijeće i zapalili svijeće te minutom šutnje odali počast svim poginulima u Domovinskom ratu.

U Spomen-domu na Ovčari čuli smo potresnu priču o posljednjim satima zatvorenika koji su onamo dovedeni nakon pada grada, a potom odvedeni na mjesto na kojem su pogubljeni. Mjesto je otkriveno zahvaljujući svjedočanstvu preživjeloga koji se spasio iskočivši iz kamiona na putu prema mjestu pogubljenja. Iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirano je 200 tijela, a za 60-ak osoba još se uvijek traga. U spomen na žrtve položili smo cvijeće, zapalili svijeće i minutom šutnje odali im počast.

Obilazak memorijalnih lokaliteta završili smo posjetom bivšoj vojarni 204. vukovarske brigade u kojoj se danas nalazi Memorijalni centar Domovinskog rata.

Usprkos kišnom vremenu, bojnik Franjo Čanaki proveo nas je kroz stalni postav Centra. Razgledali smo vanjske eksponate: topove, tenkove, zrakoplove i ostalo oružje koje se upotrebljavalo u Domovinskom ratu. Dječaci su uživali penjući se baš na svaki tenk. Predavanje bojnika Ivankovića o Bitki za Vukovar koje smo slušali dan prije ondje smo upotpunili fotografijama, kartama, novinskim člancima i ostalim materijalima izloženima u stalnom postavu izložbe Centra. Posebno dirljivo bilo je razgledanje prikaza srpskih koncentracijskih logora u kojima su završili mnogi branitelji. Neki su se od njih vratili kući, a nekima se ni danas ne zna sudbina. Među imenima zatvorenika učenici su pronašli i njima poznata imena, imena ljudi iz njihova susjedstva.

Poslije ručka slijedio je završni čin našeg boravka u Vukovaru – Škola mira i kviz znanja. Predavanje u Školi mira održao je brigadir Petar Ćavar, a nakon toga došao je red na provjeru znanja. U kvizu su uz našu školu sudjelovale još tri (iz Velike Mlake, Velike Pisanice i Slavonskog Broda). Predstavnici naše škole bili su Patricija Vegel i Dino Beribak koji su u uzbudljivu natjecanju, uz bučnu navijačku podršku, osvojili drugo mjesto.

Također, uspjeli smo snimiti intervju s našim bivšim učenikom, bivšim prognanikom, rođenim Vukovarcem Daliborom Luketićem i brigadirom Petrom Ćavarom koji je na najbolji način zaokružio naš posjet Vukovaru poručivši neka cijenimo mir, poštujemo različitosti i stvaramo odnose povjerenja i međusobnog poštovanja, a to je i cilj naše terenske nastave.

Dvodnevna terenska nastava u Vukovaru bila je odličan način da učenici, slušajući svjedočenja branitelja i obilazeći mjesta najvećih stradanja, poštuju žrtvu i uče istinu o Domovinskom ratu. Program je dobro smišljen, a organizacija na zavidnoj razini zahvaljujući svim suradnicima i vodičima svake skupine. Nakon dovršetka svih radova u vojarni sigurno će biti još bolje jer će predavanja, smještaj i prehrana biti na jednome mjestu. To će pak donijeti uštedu vremena i olakšati provedbu programa.

Zahvaljujemo svim djelatnicima Memorijalnog centra, svim predavačima i našim vodičima Ivanu Babiću i Marku Vrepcu koji su nam nesebično posvetili sve svoje vrijeme, podijelili s nama i neke svoje intimne ratne priče, a naše smo druženje zaokružili zajedničkom fotografijom kod Vodotornja, simbola otpora i novog života.

Sve je aktivnosti u ta dva dana svojom kamerom marljivo snimala učenica Eva Magdić Govedarica.

Piše:

Sanja RAPLJENOVIĆ, prof.

…..

…..