SVA ČUDA MODERNOG DOBA TRAŽE RJEŠENJA

Zašto današnja djeca ne mogu mirno sjediti na nastavi?

četvrtak, 13. listopada 2016.

Potpuno strana žena danas mi je otvorila srce preko telefona. Požalila se da njezin šestogodišnji sin jednostavno nije u stanju mirno sjediti na satu.

Zašto današnja djeca ne mogu mirno sjediti na nastavi?

Škola ga želi testirati na ADHD (poremećaj pozornosti i hiperaktivni poremećaj). Kako mi to zvuči poznato, pomislila sam u sebi. Kao pedijatrica, mogla sam primijetiti da se sve češće susrećemo s tim problemom u posljednje vrijeme.

Majka mi zatim priča kako njezin sin svaki dan iz škole dolazi sa žutim znakom, dok ostatak razreda dobiva zeleni, za lijepo ponašanje. Svaki dan to dijete podsjećaju da je njegovo ponašanje neprihvatljivo, samo zato što, usprkos upozorenjima, nije u stanju sjediti mirno na svom mjestu.

Žena potom počinje plakati: „Počeo je govoriti da mrzi sebe, da nije dobar ni u čemu”. Samopouzdanje tog dječaka se srozava samo zbog njegove potrebe da se miče prečesto.

U proteklih desetak godina sve je više djece kojoj se pripisuje dijagnoza poremećaja pažnje i hiperaktivnosti. Jedan učitelj u osnovnoj školi rekao mi je da najmanje osam od njenih dvadeset dvoje učenika ima problem s praćenjem nastave. Pritom se od djece očekuje da u kontinuitetu sjede prilično dugo. Čak se i od mališana u vrtiću očekuje da se ne miču i po pola sata tijekom nekih aktivnosti.

U čemu je zapravo problem? Djeca su uvijek u tom uspravnom položaju. Rijetko je danas vidjeti dijete da se penje na drvo, kotrlja niz brijeg ili se vrti ukrug tek onako, da bi se zabavljalo. Nekih igara više nema. Vrijeme za igru i zabavu skratilo se iz mnogo razloga: rastući zahtjevi obrazovnog sustava; roditeljski strah da puste dijete da se samo vani igra, a nedostatak vremena da idu s njim; napredak tehnologije koji djecu s igrališta odvlači za računalo; i, naravno, raspored koji je uvijek nategnut i ne dopušta nikakve dodatne aktivnosti s obitelji.

Suočimo se s tim: djeca se ne kreću ni približno onoliko koliko bi trebalo, i to sad već postaje ozbiljan problem.

Nedavno sam, na molbu učitelja, promatrala petaše na jednom satu. Tiho sam ušla i sjela u posljednju klupu. Bio je već kraj školskog dana i učitelj je naglas čitao knjigu đacima. Nikad nisam vidjela ništa slično. Dio đaka se ljuljao na stolici unazad do točke rizika od pada, drugi dio se jednostavno ljuljao, nekoliko njih je žvakalo vrhove olovki, a jedno dijete je čak uzelo bočicu vode i ujednačenim se ritmom lagano udaralo njome u čelo!

Nije to bio razred s djecom s posebnim potrebama, nego običan razred. Najprije mi je palo na pamet da se meškolje zato što je već kraj dana i jednostavno su umorna. Iako je to možda stvarno bio dio problema, postojao je veći i važniji razlog za takvo ponašanje.

Proveli smo dodatna testiranja i ubrzo shvatili da djeca u tom razredu imaju problem s nedostatkom snage i lošom ravnotežom. Zatim smo testirali još nekoliko razreda i otkrili da, u usporedbi s djecom koja su odrastala 80-ih, samo jedno od njih 12 ima normalnu snagu i ravnotežu. SAMO JEDNO! Gospode, pomislila sam, ova se djeca moraju pokrenuti!

Ironično, ovaj problem poremećaja ravnoteže danas imaju mnoga djeca upravo zbog nedovoljno kretanja. Da bi pravilno razvila sustav za ravnotežu, djeca moraju pomicati tijelo u svim smjerovima – satima u kontinuitetu! I nije dovoljno da to rade jednom ili dvaput tjedno da bi se pravilno razvili. Želim reći da to što vodite dijete na plivanje ili nogomet dva puta tjedno nije dovoljno da bi razvilo snažan senzorni sustav!

Djeca odlaze u školu s tijelima koja su manje nego ikad spremna na učenje. Sa senzornim sustavom koji ne radi kako bi trebao, od njih se očekuje da sjede mirno i budu sasvim koncentrirana na predavanje. Prirodno, djeca se tome opiru, pokušavajući svom tijelu osigurati kretanje koje ono traži, koje mu je potrebno da bi funkcioniralo pravilno i da bi mozak mogao nesmetano „raditi” kad je to potrebno! Što se događa kad se djeca počnu opirati zahtjevu da sjede mirno? Pa, logično, zamolimo ih da se smire i pozorno prate nastavu. Onda se njihov mozak, naravno, isključi, jer nije dobio ono što mu je potrebno za pravilan rad – KRETANjE.

Vrpoljenje je zaista problem. To je jasan pokazatelj da se dijete ne kreće dovoljno tijekom dana. To se mora promijeniti. Vrijeme odmora se mora produljiti, a djeca bi morala van u igru čim dođu iz škole. Dvadeset minuta intenzivnog kretanja dnevno nije dovoljno. Potrebni su im sati igre i umaranja vani da bi razvila i uspostavila pravilan senzorni sustav i samim tim bila u stanju na satu uključiti mozak kad se to od njih traži.

Da bi mogla učiti, djeca moraju biti fokusirana na satu, a da bi bila fokusirana, moramo im dopustiti da se kreću! [ IZ STRANIH MEDIJA | zelenaucionica.com | Autor: Angela Hanscom ]

 

 

 

Vezani članci
Školski portal: Sada i vi možete u svojoj učionici raditi supervidea

Sada i vi možete u svojoj učionici raditi supervidea

Kao učitelj, vi možete koristiti Animaker za stvaranje tutorijala, videa…

Školski portal: Ne treba vam ekstremno visok IQ da biste bili uspješni

Ne treba vam ekstremno visok IQ da biste bili uspješni

Ne treba vam ekstremno visok IQ da biste bili uspješni,…

Školski portal: 11 supermoći introvertiranog djeteta

11 supermoći introvertiranog djeteta

Nekoliko je mitova o introvertiranoj djeci: nervozna su ne vole…

Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…