Tko je ikad promatrao bebu kako puže svom snagom ne bi li došla do crvene kocke ili do šuštavih novina, zna o čemu govorim. Sreća koju dijete osjeti kad nešto postigne presudna je za povezivanje sinapsi u mozgu i podupire izgradnju diferencirane strukture mozga. Ukratko, uspjeh stvara uspjeh.

ZADATAK RODITELJA: POTICATI ZDRAVU AMBICIJU

Naš zadatak kao roditelja je održati taj rani osjećaj volje za uspjehom, čuvati ga i njegovati kao neprocjenjivo blago. Njegovati ne znači maziti. Djeca trebaju priliku da učine napor i bace sve na vagu. Tad mogu saznati što u njima „ne štima“. Danas se to više ne podrazumijeva. „Djeci danas nedostaju funkcije koje ih potiču i daju im šansu da nadrastu sebe“, kaže Gerald Hüther. Neurobiologija jasno govori o osjetljivoj ravnoteži kojoj bismo trebali težiti: „Živimo u društvu koje se temelji na konkurenciji i rivalstvu. Iz toga sve više proizlazi veća ambicija. Tu ambiciju zovemo „kompetencije za budućnost“. Time svojoj djeci ne činimo uslugu.

MUDRO RASPOLAGANJE SNAGAMA

Kako probuditi volju za uspjehom a da djecu ne pretvorimo u male karijeriste koji se vječno uspoređuju s drugima i trebaju uspjeh. Školski psiholog Norbert HARTMANN kaže: „Tko svojoj djeci želi uspjeh, trebao bi se manje brinuti o ocjenama i drugim dokazima o uspjehu, a više o tome kako probuditi zanimanje i inspirirati dijete“, savjetuje Hartmann. To se postiže, na primjer, kad roditelji jednostavno ne pitaju najprije za ocjenu, nego se raspituju o čemu se radilo u tom zadatku. Naizgled sitnica. Ali, ako se roditelji zanimaju za sadržaj i gradivo, dijete dobiva poruku: „Riječ je o sadržaju, a ne samo o ocjeni koju učitelj napiše ispod mog rada“. Profesor sa Sveučilišta Marburg, stručnjak za darovite prof. Detlef H. ROST tvrdi: „Nadareni, za koje bi se očekivalo da na osnovi svog potencijala stalno dobivaju petice, često su zadovoljni i četvorkom. Zašto? Jer ne moraju uložiti trud i ostaje im više vremena za njihove izvanškolske interese. Ambicija se ne očituje samo u superocjenama, nego – kao u ovom slučaju – u mudrom raspoređivanju snaga.“

PREVELIKA AMBICIJA RODITELJA JE ČESTO PROBLEM

Psiholog Rost također kaže: „Prevelika ambicija je često veći problem nego nedostatak ambicije kod djece“. Ako su očekivanja od djeteta previsoka, ono će doživjeti dvostruko razočaranje: nije nezadovoljno samo sa sobom, nego i onima koji su mu ta očekivanja nametnuli. Povjerenje je izgubljeno – u vlastite sposobnosti i u roditelja. „Oboje proizvodi tako jaku tjeskobu u mozgu da se ništa novo zapravo ne može naučiti“, kaže Hüther. Nemaju uspješnu djecu oni roditelji koji puno zahtijevaju i pritišću ih, nego oni koji su primjer entuzijazma za uspjeh i veselog angažiranja, kad se na primjer strastveno brinu za svoje ruže, rade najbolji kolač od sira na svijetu ili su aktivni u lokalnom teniskom klubu. To ne znači da će djeca biti najbolja u razredu, ali je kapital od kojeg mogu živjeti cijeli život.

UNUTARNJA MOTIVACIJA KOD DJECE

Interese djece ne treba procjenjivati prema standardima odraslih. Ne mora sve biti smisleno, učinkovito, važno i vrijedno hvale. „Djeca razvijaju ambiciju na najrazličitijim poljima“, kaže psihologinja Angelika FAAS. „Kad skupljaju naljepnice dinosaura, grade špilju, izvode trikove, izlažu svoja umjetnička djela – u tim trenucima su inspirirana, zainteresirana i razvijaju svoje sposobnosti vlastitim tempom.

KAKO SE PRAVILNO ODNOSITI PREMA AMBICIJI

1. Postaviti prave ciljeve. Djeca trebaju poticaj koji se temelji na njihovim interesima i sposobnostima. Ako se guraju u smjeru koji im ne odgovara, to ih demotivira.
2. Ići pravim putem. Djeca se ne razvijaju linearno, nego krivudavo i u naizmjence slabijem i jačem intenzitetu. Zato su im potrebni roditelji koji prihvaćaju neuspjehe kao dio razvojnog procesa.
3. Postaviti ispravne standarde. Jedno dijete prohoda sa 11, drugo sa 16 mjeseci. Jedno dijete će biti glasnogovornik razreda, drugo se najbolje izražava samo kao dio manje grupe. Jedno nije bolje od drugog. Uspoređivati dijete s drugim je razumljiv refleks, ali nije poticajno.
4. Posebno za malu djecu važi: previše izazova previše rano je štetno. „Za mnoge stvari je najprije potrebno dosegnuti određenu tjelesnu i mentalnu razinu. Djeca su po prirodi aktivna bića željna znanja, ali, ako ih previše zalijevate, postat će pasivna“, kaže psihologinja Elisbeth STERN s Instituta “Max Planck” za unaprjeđenje obrazovanja.

 AMBICIJA POTIČE VOLJU ZA ORGANIZACIJOM

Djeca otkrivaju svijet i njime koračaju na svoj, često anarhičan način. Takav kaos mi odrasli baš i ne volimo previše. Ponekad je nepodnošljivo, košta nas dosta energije. Ali, isplati se! Jedan primjer: za vikend je moju šestogodišnju kćer Carlottu posjetio Ben, njen prijatelj iz vrtića. Našli su stare balone u sobi i došli na ideju napraviti vodene bombe. Noćna mora svakog roditelja. Ali, mi smo odlučili: ovo je vruć dan. Krenimo! Poslije svega pomislila sam: „Dobro je da nismo odmah slijedili svoj prvi instinkt i rekli ne. Impresivno je što su dvoje djece u jednom satu postigli svojom ambicijom. Uvjerili su nas u svoj projekt ‘Vodena bomba’. Njihovim rječitim molbama pozavidio bi i pravi odvjetnik. Pri punjenju balona eksperimentirali su pritiskom vode i rastezljivošću materijala, zatražili novac za nove balone, postavili su pravila što se smije, a što ne, pospremili sve ostatke balona.

Djeca mogu razviti snažnu volju za organiziranjem i volju za učenjem. Potrebna nam je samo hrabrost da ih ponekad pustimo da stvari rade na svoj način. Ben i Carlotta su oko sat vremena radili na svom projektu, raspravljali, organizirali, rješavali probleme. Ukratko, postigli su puno i pritom se zabavili. Izgleda da se može nečim tako jednostavnim proživjeti svoju ambiciju i pripremiti za ozbiljnost života. To je zaista dobra vijest. [ IZ STRANIH MEDIJA | familie.de]

http://www.familie.de/kind/ehrgeiz-wecken-bei-kindern-538661.html