…u dobi od 4 do 87 (tj. toliko godina ima njezin najstariji učenik do sada).

Njezina najdraža knjiga, važno i nagrađivano djelo “Sto godina samoće” Gabriela Garcíje Márqueza, govori o 100 godina u životu obitelji Buendia u metaforičkom gradu Macondu. Knjiga, zajedno s njezinim dubokim vjerovanjem koje Patron Vasquez ima u moć priče da poveže ljude, ne samo da informira o poučavanju književnosti s njezinim učenicima, nego je i način na koji njezina kultura dijeli priče.

Patron Vazquez nedavno je podijelila svoje misli o “Sto godina samoće” i moći koju priče imaju s portalom Mindshift.

Patron Vazquez: “Sto godina samoće” je rad fikcije. Knjiga iznosi priču o stogodišnjoj povijesti obitelji Buendia, ali zapravo govori puno više od toga: govori o načinu na koji ovdje u Meksiku, u Latinskoj Americi, pričamo priče, o našoj oralnoj tradiciji. Ta priča govori o tome kako su moji baka i djed pričali priče, ona govori o načinu na koji mi je moja prabaka pričala priče dok sam bila djevojčica.

Márquez ide dalje od pitanja što je stvarno, a što nije, što je činjenica, a što je magično, da bi pomiješao granice i da bi jezikom i kulturom oblikovao način na koji vidimo, mislimo i predstavljamo stvari.

Možda bi jedan osobni primjer mogao ilustrirati ovu ideju o magičnom realizmu.

Kad sam bila djevojčica, moj djed bi meni i mojoj braći pričao o tome kako je nosio krave, naglašavajući da ih je nosio iznad svojih ramena.

Kao dijete, vjerovala sam u to bez problema.

Zašto ne?

Kao maloj, činilo mi se da je on doista tako snažan. Zatim, kad sam bila tinejdžerica, obično bih dva puta promislila o takvim stvarima: Zaista? Je li to moguće? Iako je zvučalo pomalo nerealno, moj odgovor na to pitanje nikada nije bio „ne“.

Jednostavno je postojalo nešto u vezi s djedom što mi je omogućilo da vjerujem u to. Kad bi netko drugi došao i rekao istu stvar, nikad ne bih u to povjerovala.

Ali, kad se radilo o mom djedu, naravno! Kako mu ne bih vjerovala kad nam je sve detaljno ispričao o tome kako je podizao krave i nosio ih sa sobom iznad svojih ramena? To je upravo ono što me Márquez nastavlja iznova učiti, svaki put kad ponovno čitam njegove knjige, i to je ono što me inspiriralo da otvorim vlastitu školu jezika: vjerovanje u moć koju jezik i priče imaju da povežu ljude.

“Sto godina samoće” sam prvi put pročitala nakon prve godine fakulteta.

U to vrijeme studirala sam međunarodne odnose. Ne sjećam se zašto sam počela čitati tu knjigu, ali pročitala sam je u dva dana – iako sam vrlo spor čitatelj.

Nakon što sam pročitala tu knjigu, odlučila sam studirati književnost. Vjerujem da mi je ta knjiga u tom trenutku odredila životni put.

Oduvijek sam voljela čitati, ali ne da bih naučila stvari, nego da bih se povezala s pričom.

Da bih provjerila mogu li naći sebe u priči, ili mogu li bolje razumjeti svoj svijet. Iako se ne fokusiram na specifične citate, ono što me još prati su upravo slike i osjećaj čuđenja koji sam imala čitajući knjigu, posebno pri kraju knjige kad sam otkrila da Aureliano, posljednji član obitelji Buendia, čita istu priču i dolazi do kraja u isto vrijeme kad i čitatelj. Pročitati “Sto godina samoće” je poput otkrivanja leda prvi put.

To me podsjeća na moj najdraži citat:

„Mnogo godina kasnije, dok je bio suočen sa streljačkim vodom, pukovnik Aureliano Buendia sjetio se onog dalekog popodneva kad ga je njegov otac poveo da otkrije led“.

Upravo je taj osjećaj čuđenja i otkrića ono što želim da moji učenici dožive u učionici. Upravo je to ono što želim da učenici osjećaju kad dođu u moju školu kako bi učili španjolski, kako bi stvarali umjetnost, da bi dijelili prakse poučavanja, da bi doživjeli osjećaj čuđenja koji se osjeti kad čovjek prvi put otkriva led, i da bi podijelili tu priču.

………………….

NAPOMENA:

• Portal Mindshift istražuje budućnost učenja u svim njegovim dimenzijama – pokriva kulturne i tehnološke trendove, inovativna istraživanja i inovacije u obrazovanju.
• Izvor: ww2.kqed.org