Ne postoji škola za dobre učitelje, njihova izvrsnost izvire iz njihove kreativnosti  i zaigranosti, zarazna je: uvlači djecu u priče, navodi ih da požele sudjelovati i učiti jer ih to raduje, a ne zato što moraju.

Ovo je priča o dobroj učiteljici, jednoj od onih koja zaljubi svoje učenike u čitanje, učenje i razmišljanje vlastitom glavom, pomogne im da razviju samopouzdanje i da se svugdje osjećaju dobrodošli. Niveska Juraga-Kovačev učiteljica je u osnovnoj školi u Trilju. Njezini prvašići glume u predstavama koje za njih piše, gostuju u drugim mjestima i pred „pravim“ publikama. Glume, putuju i – radosno uče.

Učiteljica, dakle, krene od priče, pa od priče napravi igrokaz, pa djeca igrokaz odglume pred publikom, pa dođe autor priče i čestita im i pozira s njima na zajedničkoj fotografiji za uspomenu. U ovom slučaju polazišna priča bila je U devet u krevet Božidara Prosenjaka.

Božidar PROSENJAK: U DEVET U KREVET

Spustila se večer. Obitelj se okupila oko televizora, Pokretne slike trepere na ekranu i susreću se s toplim i sjajnim očima ukućana. Djed se ugodno ispružio na naslonjaču, razgibava prste pa zadirkuje unučicu: – Eh, da su meni tvoje godine, nitko ne bi bio sretniji od mene! Baka se nalaktila o stol, iznad naočala pogledom cilja svoju miljenicu pa i ona nekako sjetno uzdiše: – Zlato moje, da sam bar ja malena kao ti, što bi meni lijepo bilo! Istodobno mama zvecka šalicom za mlijeko, žličicom za med i plitkim tanjurićem pa, tobože tati, dovikuje iz kuhinje: – Da smo bar mi sada maleni pa da nam se sve tako servira, što bismo uživali! Djevojčica se pravi da ne čuje, ali uzalud. Njihove je riječi diraju u dno duše. Srce joj bije sve brže i odlučnije. Odjednom skoči i ugasi televizor. – Što ti je, zar si poludjela? – dreknuše odrasli, svi u isti mah. – Gotovo je! Svi na pranje zubi i u pidžame! – poviče dijete. – Vrijedi za bake i djedove, za mame i tate koji glume da najviše na svijetu vole biti djeca. Nema više cili-mili! Sva dobra djeca u devet idu u krevet. Smjesta se izgubite!  

…………………………………………………………..

Niveska JURAGA-KOVAČEV:

U DEVET U KREVET

[Prema priči Božidara Prosenjaka]

…..

PRIPOVJEDAČ: Suho lišće tiho pada ulicama pustog grada, magla plovi na sve strane, ogoljele grli grane… A u kući vatra grije, obitelj se složna smije. (Unučica skače s noge na nogu…djed i baka joj se obraćaju.)

DJED: Da je meni mlađan biti, trčao bih kao i ti, igrao bih nogometa (uzdahne) … da mi starost ta ne smeta.

BAKA: Da sam mala, zlato milo, i meni bi lijepo bilo, igrat’ igru graničara jer baš za to imam dara.

UNUČICA: Pa i nama nešto fali, možda što smo malo mali?

MAMA: (Stoji za stolom, ima pregaču, drži u ruci kuhinjsku krpu i nešto briše.) Eh, da mi je dijete biti da se mogu negdje skriti i igrati u kutiću kao nekad u vrtiću. Lutkicama ruho šiti, Eh, da mi je dijete biti! (Rukom briše „znoj“ s čela.)

TATA: (Sjedi u naslonjaču s naočalama na nosu i čita novine.) U pravu ste, ja se slažem, najljepše je biti dijete, ali vrijeme ne oprašta, godine nam brzo lete.

DJEVOJČICA: (Iznenada se uozbilji i okrene prema njima vičući.) Haj’mo, brzo, već je devet, molim lijepo, svi u krevet! Nema više cili-mili, da ste se sad izgubili!

SVI: Što je tebi, dijete milo, nešto ti se dogodilo?

DJEVOJČICA: Ništa mi nije, sve je jasno, zar za djecu nije malo prekasno? Kad su pravila za svih ista, tek tada su posla čista! (Odrasli pričajući i vrteći glavom odu.)

DJEVOJČICA: Eh, jesam ih, i neka sam, na ovo vam stvari sliče kad se djeci naređuje i kada se na njih viče! (Odlazi i ona, istovremeno ulazi pripovjedač)

PRIPOVJEDAČ: Još nešto vam reći želim da vas malo razveselim! Ne morate biti mali da biste se radovali… Igrajte se i sanjajte, nek’ vam snovi glavom lete, tako ćete u svom srcu sačuvati malo dijete!