Zanimljivosti
Bogoslav Šulek i kemijsko nazivlje
objavljeno: 29. siječnja 2015.

Upravo je njegova najveća zasluga u tvorbi nazivlja pa su se do danas u hrvatskoj kemiji zadržali Šulekovi nazivi za dušik, kisik, ugljik, vodik, nikal i zlatotopku.

U drugoj polovici 18. stoljeća gotovo su sve zapadnoeuropske zemlje uvele u znanost, umjesto latinskoga, nacionalne jezike. Hrvatska je pak, zbog osobitih političkih prilika, zadržala latinski jezik gotovo do polovice 19. stoljeća, a u nastavi su se rabili udžbenici na latinskome i njemačkom jeziku. Tek tada se počelo s tvorbom hrvatskoga znanstvenog nazivlja u kojoj sudjeluje većina hrvatskih prirodoslovaca. Jezikoslovac i prirodoslovac Bogoslav (Bohuslav) Šulek (Sobotište, Okrug Senica, Slovačka, 1816. – Zagreb, 1895.), na temelju priloga koje su mu slali profesori prirodnih znanosti, članovi Školskog odbora na čelu s Franjom Račkim, napisao je Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja (Zagreb, prvi svezak 1874., drugi svezak 1875.).

 

Sklonost za rad na hrvatskome kemijskom nazivlju pobudio je u Šuleka Franjo Rački (Fužine, 1828. – Zagreb, 1894.). Malo je poznato da je Rački najprije djelovao kao gimnazijski profesor fizike u Senju, kada kemija još nije uvedena kao zaseban predmet pa se predavala u sklopu fizike (physis, nauk o prirodi). Uz naputke Franje Račkoga, Šulek je za tvorbu kemijskoga nazivlja rabio naputke Josipa Partaša (Ludbreg, 1820. – Zagreb, 1865.), autora prvog udžbenika iz prirodoslovlja na hrvatskom jeziku Početno naravoslovje za porabu nižih zavodah i za samouke (Zagreb, 1853.).

Manje je poznato da je Šulek četrnaest godina prije Hrvatsko-njemačko-talijanskoga rječnika znanstvenog nazivlja objavio Hrvatsko-njemački rječnik (Zagreb, 1860.). Tim se rječnikom služio profesor zagrebačke realke Pavao Žulić (Gradišće, 1831. – Gradišće, 1922.)., gradišćanski Hrvat, u pisanju prvog udžbenika iz kemije na hrvatskome jeziku Obća kemija za male realke (Zagreb, 1866.). No Žulić je uveo i mnogo novih kemijskih naziva kojih nije bilo u Šulekovom rječniku iz 1860. pa je Šulek iskoristio mnoge Žulićeve prijedloge u pisanju rječnika iz 1874. odnosno 1875. U mnogim tekstovima o Šulekovoj djelatnosti naglašava se da je doprinos njegova rječnika prirodoslovlju u tome što je pozajmljivao od drugih slavenskih jezika. No u pogledu kemije ta je tvrdnja samo donekle prihvatljiva. Naime, upravo su se u najvećem broju zadržale one Šulekove novotvorenice koje je, u duhu hrvatskog jezika, tvorio doslovnim prijevodom s grčkoga, latinskoga ili pak njemačkog jezika.

Premda su mnoge Šulekove nazive mimoilazili hrvatski jezikoslovci s kraja 19. i početka 20. stoljeća, ipak su se neke njegove novotvorenice zadržale u hrvatskoj kemiji sve do danas. Tako nam je od Šuleka ostao naziv kisik, nastao prijevodom grčke, odnosno latinske riječi oxygenium (oxy, kiseo; genio, tvorim), što je na njemački prevedeno kao Sauerstoff, a što bi u doslovnom hrvatskom prijevodu bio kislotvor ili tvoritelj kiselina. Naziv mu je dao još Antoine Laurent de Lavoisier (Pariz, 1743. – Pariz, 1794.) jer je prvotno smatrao da sve kiseline sadržavaju kisik. Premda je ta tvrdnja bila neispravna, naziv oxygenium se zadržao. Josip Partaš rabio je naziv kis, a Šulek mu je, u skladu s Pacelovim prijedlogom, dodao sufiks –ik. Slično su nastali i hrvatski nazivi za vodik, dušik i ugljik, koji su se zadržali do naših dana. Tako je hydrogenum s latinskoga preveden najprije na njemački Wasserstoff, tvoritelj vode, a potom ga Šulek naziva vodik. Dušiku je Lavoisier najprije dao naziv azotum (a, ne; zoe, život), plin koji ne podržava život, odnosno disanje. Kako ga salitra (nitrum) sadržava u velikoj količini, to se često nazivao nitrogène, tvoritelj salitre. Na njemački je preveden kao Salpeterstoff, ali i kao Stickstoff, a Šulek ga naziva dušik. Slično tomu, ugljik navodi kao prijevod njemačke riječi Kohlenstoff, koja je pak nastala prijevodom latinske riječi carbonium, kako je Lavoisier nazvao ugljik. Doslovni prijevod riječi phosphor s latinskoga na hrvatski jezik bio bi svjetlik, no Šulek se zalaže za to da ostane riječ fosfor: … riječ fosfor tako po svoj Europi, pa i kod Slovenah mah preuzela, pa će je svjetlik težko istisnuti. Klor je pak za Šuleka solik, kao i u češkome, dok je kalcij vapnik, nastao prijevodom latinske riječi calcium, koja ima podrijetlo od riječi calx, vapno.

Za neke metale Šulek je zadržao udomaćene hrvatske narodne nazive: zlato, srebro, olovo, željezo, živa i mjed. Nažalost, riječ mjed za bakar se nije zadržala zato što se tom riječju u narodnom govoru nazivala legura bakra i cinka, koja se prvobitno zvala žuta mjed ili mesing. Šulekova tvorenica koju i danas rabimo jest lučavka ili zlatotopka, koja se prvobitno na latinskom jeziku nazivala aqua regia (kraljevska voda), a kao smjesa dušične i solne kiseline otapa zlato.

Nakon navođenja imena kemijskih elemenata ili počela Šulek kaže: Evo imenah svim počelom. Tko ih pročita uvjerit će se, da se ne dolikuje niti domišljatosti, niti shodnosti, dapače su njekoja upravo nespretna i smiješna. Zadaća će biti naših budućih narodnih lučbarah, da stvore primjernije ime svakom takvom počelu, kad se potanko prouči. Za sada bi se to težko dalo. Tako je sam Šulek znao da se mnogi nazivi koje je on predložio neće održati u kemiji. Odbačeni su, na primjer: smrdik za brom, jedik za fluor, težik za barij, gorčik za magnezij, glinik za aluminij, šarik za indij, kremik za silicij, borik za bor, sičan za arsen, raztok za antimon, lužik za kalij, sodik za natrij i drugi.

……………….

Prilagodio i obradio Goran Bukan iz knjige Paušek-Baždar, S., Trinajstić, N.: Hrvatska kemija u 20. stoljeću − ljudi i događaji, HAZU i Školska knjiga, Zagreb, 2014.