…koliko sokova kupiti, koju tortu napraviti, kojim igrama zabaviti razigrane devetogodišnjakinje, a prostor je skučen i vremena nema baš previše. Na pameti vam je samo kako preživjeti taj dan!

Nešto slično proživljavam svaki put kad priređujem školsku priredbu.

Jesu li svi stigli, znaju li točno kada je tko na redu, je li razglas dobro namješten, sjede li svi na svojim mjestima? Možda je to pozitivna trema i možda je dobro da se tako osjećam jer to znači da mi je do priredbe stalo, ali kako i ne bi kad znam koliko je truda uloženo u nju.

Školske priredbe se u svim školama održavaju barem dvaput godišnje. Jedna je božićna, a druga je završna, vezana uz dan škole. Često su priredbe tematski osmišljene pa se jedna tema provlači kroz sve točke.

Teme valja odrediti na samom početku školske godine kako bi svi sudionici imali dovoljno vremena za osmišljavanje.

Da priredba uspije, tj. da se izbjegne totalni kaos, valja sve dobro organizirati: voditelje, sudionike, scenske pomagače (često oni pomognu u ključnome trenutku) i povezati ih u cjelinu.

Generalna proba je zadnji trenutak za dorađivanje, ona je i nužna da svi sudionici točno znaju gdje je njihovo mjesto u trenutku priredbe. Sudionici tada imaju i čast vidjeti prvi priredbu, ali i razbiti tremu koja bi ih mogla omesti u ključnome trenutku.

Voditeljski dio na školskim priredbama često zna biti dosadan, djeca pred sobom imaju komad papira i čitaju pozdravni govor i najave.

Budući da pozdravni govori imaju u sebi nužno emotivnih elemenata, prilično su neuvjerljivi čitaju li se iz papira.

Najave točaka također nisu dovoljno zanimljive odradi li se to brzopotezno.

Da bi se to izbjeglo, početak priredbe zanimljiviji je uz izvedbu nekog skeča u koji je ukomponiran pozdravni govor ili pak nekom interaktivnom pjesmom.

Voditelji svoje najave mogu naučiti napamet i zanimljivo odglumiti. Naravno, na sve to se mora misliti unaprijed i osmisliti puno prije školske priredbe.

Sudionici obično nisu u gledalištu, nego čekaju svoje vrijeme da stupe pred publiku.

Važna poveznica između njih i priredbe su pomagači. Osim što prate redoslijed točaka i dozivaju sljedeće sudionike, oni pripremaju potrebnu scenu i mikrofone.

Ako oni dobro odrađuju svoj dio posla, onda priredba teče glatko, bez prevelikih pauza.

Priredbe su raznolike i po točkama. Uz pjesme i plesove, nezaobilazni su i školski igrokazi.

Radeći već niz godina na izvedbi školskih priredaba i školskih igrokaza susrela sam se s nekim problemima. Vezani uz tehničku izvedbu igrokaza, duljinu i nedovoljnu atraktivnost igrokaza.

Osnovni tehnički problem je nedostatak pozornice. Školske priredbe se uglavnom izvode u dvoranama za tjelesni. Ako su te dvorane manje, kao što je u mojoj školi, tribina nema, pa je publika u istoj ravnini kao i glumci, voditelji i svi ostali sudionici. Voditeljima to i nije neki problem, ni školskom zboru, ali za izvedbu igrokaza to je jako velik problem.

Nedostatak pozornice diktira izgled igrokaza, ali i školske priredbe. Želimo li to usporediti s jednom bliskom umjetnošću, filmom, sjećam se jedne zgode kada mi je jedna prijateljica pričala kako ona čita scenarij za film koji žele snimati. Osim što se fokusira na sadržaj, automatski razmišlja koliko će to koštati.

Budući da se u školi ne moram opterećivati financijama, jer takvu podršku nemamo, ono što ja gledam dok čitam igrokaze jest mogu li to uopće izvesti. Sve što bi trebalo izvesti na podu nekako se treba preinačiti jer publika to jednostavno ne vidi.

Ponekad igrokazi gube svoju draž zbog takvih “malih” sitnica pa je nemilosrdnost tjelesnog odgoja u jednome igrokazu trebala biti prikazana izvedbom sklekova, ali tu scenu smo morali izbaciti jer se uopće nije vidjelo od trećeg reda nadalje.

U tehničke probleme možemo uvrstiti i scenografiju. Ona je pritom svedena na minimum. Kad se pak i napravi scena, dodatni problem je mjesto za njenu pohranu.

Rasvjeta čini čuda, ugašenim svjetlima prirodno možemo umiriti publiku i ciljanim reflektorom prebaciti pozornost na određeni kutak dvorane. Svjetlima u našoj dvorani treba neko vrijeme da se upale nakon što se ugase, a reflektore također nemamo.

Dakle, klasične metode kazališta u školskim dvoranama ne funkcioniraju.

IPAK, I BEZ SVEGA NAVEDENOGA IGROKAZ MOŽE BITI ODLIČAN. Rekviziti i efekti često predstavu učine atraktivnijom.

Izvodeći posljednju predstavu u kojoj je tema bila kuhanje, na sceni se našlo puno rekvizita: od kuhače i brašna do zdjela i posuda za pečenje.

U drugoj pak predstavi trebalo je dočarati sudar s autom. Simbioza efekta trube, udarca i razbijenog stakla bila je pun pogodak, iako nije bilo na sceni ni auta ni ozlijeđenih, dovoljno je bilo pustiti zvuk.

S problemom duljine igrokaza, ako se izvodi na školskim priredbama, susrela sam se učeći na vlastitim pogreškama.

Naime, pri odabiru igrokaza obično me je zaveo sadržaj, a da pritom nisam razmišljala o tome da priredba s ostalim točkama u pravilu traje oko 45 minuta. Naime, nakon što se odgledaju sve druge točke, publika gubi koncentraciju i, treba li sad još gledati igrokaz 15 minuta, to postaje zamorno. Zato sada pokušavam sažeti sve do 7 minuta i rezultat je puno bolji.

Čak bih se usudila reći da publika najbolje reagira na skečeve, kratko i duhovito prikazanu neku situaciju.

Nedovoljna atraktivnost igrokaza je ponekad i osnovni problem. Zato u posljednje vrijeme na satovima dramske razgovaram s djecom o tome što njih zanima, tražimo sadržaje koji su svima jednako atraktivni i onda zajedno radimo postavljanje na scenu.

Često i djeca, svojom kreativnošću, sugeriraju kako nešto postaviti, što bi se moglo dodati ili kako razriješiti neku situaciju. Sadržaje koje pišem nastojim protkati duhovitošću. Osnovni cilj je zabaviti publiku, a nema bolje podrške glumcima od osmjeha publike.

I tako, stane li neki glumac pred publiku, ostaje mu da izvrsno interpretira glumom napisani sadržaj.

Sada dolazimo do ključnog problema, a to je razglas. Koliko god se glumci trudili biti glasni, publika je ipak glasnija. U publici su često majke, očevi, bake i djedovi, ali i malena djeca, a njihovu koncentraciju je najteže održati. Glumci ne mogu glumiti s mikrofonima u ruci, stoga moraju vrlo glasno i razgovijetno izgovarati tekst. Na probama je to jednostavno, ali glumce uvijek upozoravam na posljednji red dvorane koji mora čuti što oni govore. To je nekako najteže usaditi u glumu djeteta – kako biti glasno, ali nježno tužan i glasno ljutit.

I onda, kad to postignete, dogodi se paradoksalna situacija da na smotri LiDraNo zamjerka bude da su glumci bili preglasni, što bilo istina, ali samo iz želje da ih svi dobro čuju!

Dobrog igrokaza nema bez pjevne dionice, bila ona samo popratna, za stvaranje atmosfere ili bila u igrokazu dolazeći iz raspjevanih usta samih glumaca. Odabir glazbe zna biti vrlo zahtjevan i zamoran jer su potrebni odgovarajući, prigodni instrumentali ili neke nove aktualne pjesme koje zna i voli publika. Ponekad to mogu izvesti i sami glumci.

Često se začudim i ostajem zadivljena koliko su djeca talentirana, kao da radim s hollywoodskim glumcima! Znaju glumiti, pjevati, a poneki i plesati. Imate li sve to u jednome glumcu, igrokaz ne može propasti! Valja samo otkriti takve talente i poticati ih na izvedbu!

Nikada ne zaboravim djeci reći da će najbolje nešto doživjeti osjete li to sa što više osjetila. Tako i publika gleda i sluša igrokaz, ali može se ubaciti i dodirna komponenta, to je onaj kontakt s publikom. Nije neobično da glumci sjede u publici i dolaze na pozornicu, ali zanimljivo je i razgovarati s publikom za predstave ili dovesti je kao sudionika na pozornicu.

Posljednji, ali ne manje važan problem izvedbe igrokaza je trema. To je nešto u čemu ne mogu previše pomoći glumcima. Sami glumci su opušteniji izvode li češće neki komad. Ono što je dobro za njih je izvedba pripremanog igrokaza pred razredom. Tako se, na neki način, može dobiti i povratna informacija o uspješnosti i zanimljivosti igrokaza. Ipak, ponekad je trema prejaka pa, koliko god se trudili, nešto ne ispadne kako bismo htjeli, improvizacija je uvijek dobrodošla, ali zanimljivo je i gledati glumce kako će se snaći u nepredviđenim situacijama. Ako publika ništa ne primijeti, znači da je dobro odrađeno.

Priredbe i igrokazi nose sa sobom niz zabavnih, spontanih i veselih uradaka, to je prilika da djeca pokažu sve što su pripremala i ostvarila tijekom godine. Mi učitelji pomažemo im da to pokažu najbolje što mogu, a na publici je da to prepozna i podrži pljeskom.

……………..

Tajana DEVERIĆ, profesorica Hrvatskoga jezika | Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić, Prigorje Brdovečko