PROF. DR. SC. IGOR RUDAN, NAJCITIRANIJI JE HRVATSKI ZNANSTVENIK

Jedan od najpoznatijih hrvatskih znanstvenika emotivno o stjecanju strasti za čitanjem i učenjem

subota, 9. rujna 2017.

Prof. dr. sc. Igor RUDAN, jedan od najuglednijih hrvatskih znanstvenika i jedini Hrvat član Kraljevskog društva Britanske akademije znanosti (Royal Society), prvi koji je nakon Ruđera Boškovića postao redovni član Royal Societyja…

Jedan od najpoznatijih hrvatskih znanstvenika emotivno o stjecanju strasti za čitanjem i učenjem

… ovih je dana saznao  kako će ga i ove godine Web of Science uvrstiti na listu "Vodećih znanstvenih umova" svijeta za 2017. godinu na temelju citata u zadnjih 10 godina. Prof. Rudan je autor više od 400 znanstvenih radova, a smatra se jednim od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika. Na Facebooku je napisao status kojim je dao odgovor na pitanje koje mu često postavljaju - KOJA JE TAJNA USPJEHA:

Danas sam dobio vijest da će me Web of Science i Thomson Reuters, i njihov spin-off koji se time sada bavi - Clarivate Analytics - uvrstiti temeljem citata u zadnjih 10 godina na listu "Vodećih znanstvenih umova" svijeta i za 2017. godinu. To je sada već treća godina zaredom da ću biti na ovoj izuzetno prestižnoj listi. Od Hrvata je uz mene ostao još samo Ivica Letunić (u Njemačkoj, područje biologija i biokemija). Sve je ovo još neslužbeno, konačan popis objavit će se sredinom 11. mjeseca, pa ću ga tada moći detaljnije analizirati, možda nađem i još ponekog Hrvata u inozemstvu na listi, ima nas sada već posvuda i bavimo se svačime, svaki novi dan doznajem za nekog.
Temeljem te vijesti, sjetio sam se kako me u zadnje vrijeme, pri svakom povratku u Hrvatsku, gotovo svaka osoba koju susretnem pita u čemu je "tajna" mojeg uspjeha u znanosti. Ja obično odmahnem rukom i kažem nešto poput "u upornosti", "u strpljenju", "u radu", "u vjeri u uspjeh", ili pak sve to zajedno. Već mi je, zapravo, negodno odgovarati na to pitanje.
Međutim, gledajući danas popis vodećih znanstvenih umova za 2017. godinu, na kojemu je možda samo svjetskih top 0.1% znanstvenika po citiranosti (tj. negdje između 1:1,000 i 1:10,000), zaključio sam da su i svi drugi znanstvenici koje poznajem, od crne Afrike, preko Hrvatske, do Kalifornije i Singapura također svi uporni, strpljivi, rade i vjeruju u uspjeh. No, činjenica je se da u znanosti neki vrlo rijetki ljudi, naizgled, uvijek uspiju naći u pravo vrijeme na pravom mjestu, i onda udružiti snage s drugim takvim ljudima, a ostali to tek ponekad uspijevaju. Da li je to stvar sreće, ili pak instinkta, i na čemu se temelji taj instinkt, ako uopće postoji? Razmišljajući o tome, počeo sam čeprkati po vlastitoj prošlosti, sve dublje, ne bih li uspio izolirati neki poseban trenutak koji mi je dao kompetitivnu prednost tijekom školovanja, i kasnijeg bavljenja znanošću.
I morao sam ići unatrag, unatrag, sve do proslave svog drugog (2.) rođendana, kada su moji bližnji zaprepašteno primijetili da znam čitati, jer sam im pročitao tekst ispisan šlagom na torti sa dvije svjećice. Jedva sam stekao desetak zuba i uspijevao se vrlo prestrašeno kretati po stanu bez pomoći hodalice, no čitao sam već bolje od mnogih polupismenih ljudi, kojih je u to doba, 1973. godine, u rodnom Zagrebu i njegovoj široj okolici još uvijek bilo jako mnogo.
Jedna od njih bijaše i moja draga nona, majčina majka. Znala je čitati samo upirući kažiprstom u novinski papir, prepoznajući slovo po slovo i izgovarajući ga naglas, pokušavajući ga upamtiti kako bi na kraju riječi u točnom slijedu ponovila sva prepoznata slova, te zatim naglas izgovorila čitavu riječ. I tako bi se, riječ po riječ, polako probijala kroz novinski tekst. Sporost takvog pristupa čitanju bila je dovoljna samo za jednu novinsku stranicu dnevno, pa je morala pažljivo izabrati svoju svakodnevnu temu. Najviše ju je zanimala crna kronika. Svakoga bi dana strpljivo slovkala naglas masno otisnuti tekst stranice u crnoj kronici "Večernjeg lista", pretvarajući tuđe nesreće i dramatične događaje u prave trilere, jer su ti, relativno kratki tekstovi, postajali vrlo dugi i dramatični, iščitavaju li se slovo po slovo i riječ po riječ.
Čitavo je prijepodne prolazilo u njezinom glasnom slovkanju, a pritom me, dok su roditelji radili, držala u krilu i hranila bočicom. Sišući umjetno mlijeko, sa silnim sam zanimanjem i širom otvorenih očiju pratio to njezino pomicanje prsta po papiru, slušajući pritom satima kako pokazana slova izgovara svojim tihim glasom, zatim ih povezuje u riječ, da bi na kraju povezala nekoliko riječi u smislene rečenice. Tim sam bizarnim spletom okolnosti naučio čitati već do 2. rođendana. Do polaska u 1. razred osnovne škole "Veljko Vlahović" pročitao sam 73 knjige, od kojih sam barem trećinu znao i napamet, a drugi učenici su tek trebali početi učiti slova. Ta golema startna prednost zadržala se, čini se, sve do danas. Da moja draga pokojna nonica nije bila polupismena, i da je novine čitala u sebi, škola bi mi bila puno teža, a kasnije sve drugo potpuno nemoguće.
Danas me često pitaju i kako mogu s tolikim optimizmom i vedrinom gledati na ovaj današnji svijet, bez obzira na sve užase koji se događaju. I taj odgovor povezan je s ovom pričom. Jednostavno, očekivanja od svijeta oko sebe su mi neopisivo niska još od najranijih dana. Prve tri godine života proveo sam čitajući stranicu crne kronike u Večernjem listu, pamteći sve sudare vlakova, eksplozije plina, potrese, požare, bijegove iz zatvora, potonuća tankera, eksplozije raketa, nesreće i ubojstva, otmice zrakoplova, svjetske sukobe, revolucije i raketiranja, iz dana u dan, nekoliko sati, slovo po slovo. Meni je svaki dan čudesan već po tome da bilo što oko mene uopće funkcionira, i da više-manje svi ostaju živi i relativno zdravi... Kako je rekao Einstein, sve je relativno, pa je dobro skresati očekivanja i onda se svijet odmah čini boljim.

Prof. Rudan, iako živi u Edinburghu u Škotskoj, vrlo pažljivo prati zbivanja u svojoj domovini kao i one vezane uz Hrvate na svim stranama svijeta. Zato vrijedi pročitati i njegov doživljaj vijesti da je  Zagrepčanin Tomislav MIHALJEVIĆ postao glavni direktor klinike u Clevelandu, jedne od najprestižnijih klinika u Sjedinjenim Američkim Državama.

NOVI DIREKTOR ČUVENE "CLEVELAND CLINIC" JE HRVAT

Najprije trebam objasniti što znači biti izabran za direktora Cleveland Clinic-a u SAD-u s 53 godine života. To je, otprilike, kao biti izabran za jednog od 10 astronauta koje će NASA u prvoj rundi poslati na Mars. Dakle, u cjelokupnom medicinskom sustavu SAD-a teško je sjetiti se 10 prestižnijih funkcija od ove.

Onda trebam objasniti zašto mi je neopisivo drago bilo čuti ovu vijest. Kad sam 1989. upisao studij medicine u Zagrebu, nisam tada imao pojma hoću li biti među boljim ili lošijim studentima - nisam imao baš nikakvog osjećaja za svoju konkurentnost na tom studiju. Skupilo se tamo 1989. godine tristotinjak doista briljantnih 18-godišnjaka iz cijele Hrvatske, konkurencija za upis na medicinu bila je strašna, a rat tada još nije bio ni zamisliv.

Studenti, podijeljeni u 20-ak grupa, na prvoj su godini gotovo cijelo vrijeme provodili učeći anatomiju, a sekcije je mojoj grupi vodio Tomica Mihaljević, tek diplomirani student. Kako sam očekivao da je naš fakultet najteži i najbolji, i da na njemu rade odlični nastavnici, smatrao sam sasvim očekivanim imati čovjeka kao Tomicu za nastavnika, a sebe pritom nisam smatrao naročitim studentom, nisam tada još ni prve ocjene dobio - nas dvojica smo, jedan drugom, te 1989. godine, na Šalati, djelovali sasvim normalno.

No, kako sam napredovao kroz studij prema šestoj godini, skupljao ocjene u indeks, i odslušao i sve ostale predmete osim anatomije, postajale su mi sve jasnije dvije stvari. Manje važna, da ću imati bolje ocjene od svojih kolega. I puno važnija, da je Tomica, na toj prvoj godini, i na prvom predmetu, bio apsolutno najbolji nastavnik od svih koje sam kasnije imao na svih 6 godina, ali vjerojatno i uopće, u cijelom školovanju.

Gotovo 30 godina kasnije, čovjek vodi Cleveland Clinic i među vodećim je liječnicima svijeta, a ja sam akademik u Velikoj Britaniji i Kini, i među najcitiranijim sam znanstvenicima svijeta... da nam je tada, 1990. godine, netko rekao da će u idućih 30 godina najprije izbiti rat, pa da ćemo vremenom obojica odlučiti emigrirati, svatko na svoju stranu, pa on završiti u Švicarskoj, pa na Harvardu, pa u Abu Dhabiju, pa voditi Cleveland Clinic, a ja u sjevernoj Italiji, pa Škotskoj, i zatim po cijelom svijetu nekoliko puta uokolo, i određivati zdravstvene prioritete u svijetu... i da ćemo na svoja putovanja krenuti iz one derutne stare zgrade na Šalati... ma, nevjerojatno. Neopisivo mi je drago što je ovo postigao, svaka čast, veličanstven uspjeh, neopisiv i jednostavno nezamisliv!!! 

Vezani članci
Školski portal: Učenje rješavanjem problema

Učenje rješavanjem problema

Glavni cilj učenja rješavanjem problema – sresti se s učenicima…

Školski portal: Digitalna kompetencija – dio holističkog kompetencijskog korpusa

Digitalna kompetencija – dio holističkog kompetencijskog korpusa

…odgovori na nove izazove koji se javljaju zbog sve prisutnije…

Školski portal: Ljetovanje djece u Velom Lošinju

Ljetovanje djece u Velom Lošinju

… i financira ljetovanje za 125 djece iz dječjih vrtića…

Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Radostan povratak u školske klupe

Radostan povratak u školske klupe

…potaknuti razvoj suradničkih oblika učenja te…

Školski portal: Digitalni sadržaji i aktivnosti

Digitalni sadržaji i aktivnosti

■ 1. RAZRED Prvašići će kroz…

Školski portal: U školi u Kućancima tri brata i učiteljica

U školi u Kućancima tri brata i učiteljica

Sada školu polaze samo tri učenika…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…