Katkad se događa da djeca ispune zadatak, a učitelj ipak osjeća duboko nezadovoljstvo, čak i razočaranje. O čemu je riječ? Sjećam se kada je prije dvije godine pedagoško vijeće slušalo priopćenje jednog razrednika. Evo što je rekao.

– Morali smo se pozabaviti vrtom i čišćenjem tla nakon kiše. Svaki je učenik dobio tri gredice, taj posao mogao se završiti za dva sata.

Kako bi bolje organizirao posao, postavio sam individualnu normu. Ispalo je tako da je svaki učenik mislio najprije o sebi. Zadatak je iz nekog razloga dobio nezdravu narav. Ispunivši normu, učenici su se žurili skriti. Tko je bio slabiji i nije mogao ispuniti normu jednako brzo, radio je kako bilo, površno.

Individualna norma je, vidio sam, razjedinila djecu, probudila je u njih želju da se što prije izbave od rada. Pogledao sam vrt nakon obradbe i vidio zanimljivu sliku: na jednom dijelu zemlje nema nijednoga korijena, a na drugom kraju buseni korova lagano posuti zemljom. Zašto je ispalo tako? S gledišta metodike sve je učinjeno ispravno: individualna norma, kolektivna odgovornost i konkurencija.

Ispalo je tako zato što pedagog nije uzeo u obzir jednu ozbiljnu okolnost. Obrazovna vrijednost rada potpuno je određena njegovim moralnim smislom. Najvažnije od svega jest ono u čije se ime izlažemo fizičkom naporu. Učenici o kojima je učitelj govorio vidjeli su cilj samo u ispunjavanju norme.

Naš tim učitelja sada se nastoji pobrinuti da učenici nikad ne vide proces sam po sebi kao krajnji cilj. To čime se bave ruke i znatiželjni um, mora biti sredstvo visokoga općeg cilja – to je jedno od najvažnijih pravila našeg odgoja.

Pred naše učenike od trećega do sedmog razreda postavili smo zadatak da uzgoje pet tisuća sadnica vinove loze. U našem podneblju grožđe je neobično rijetko.

Svake godine u veljači počinje veliki posao. U dva staklenika učenici postavljaju sadnice o kojima pomno vode brigu, a kad nastupe topli dani, oni ih presađuju na otvorenome.

Škola je dala posjed, a žitelji sela više od četiri tisuće sadnica. Naš vinograd postao je uzor mnogima. Tko god dođe k nama po savjet, djeca mu pričaju i pokazuju kako raste vinograd, a najesen časte posjetitelje. Mi ne prodajemo plodove iz našeg vinograda. Bogatstvo koje djeca stječu radom, neizmjerno je veće od novca. To je bogatstvo moralno, duhovno. Iznad svega ono djeci daje osjećaj radosti, ponosa.

U jednom od proljetnih dana održava se praznik sadnje stabala. Roditelji dolaze u školu. Djeca im daruju sadnice uzgojene u stakleniku. Pravo presađivanja i predavanja stabla drugima smatra se visokom čašću.

U proljeće rastu male sadnice: djeca ih presađuju, zalijevaju, štite od vrućine. Svatko odabire jedno ili više stabala o kojima će se brinuti. Za djecu je to važan posao – dug i neugodan put do trenutka kada će stablo uzgojeno od sjemenja cvjetati i dati prve plodove. Tako uče da je, što je umor veći, a teškoće ozbiljnije, dublja radost uspjeha.

………………

NAPOMENA

• NSportal – stranica namijenjena zaposlenima u obrazovanju
• Izvor: nsportal.ru