Budući da je igra za dijete jedini dostupan i razumljiv način usvajanja novog znanja, o roditeljima će ovisiti koliko će proces spoznaje biti učinkovit i koristan. Koje igre i igračke pomažu djeci da se orijentiraju u okolini i poslije, u budućem životu?

■   Od „za igru“ do „zapravo“

Dok su bebi od nekoliko mjeseci dovoljne igračke koje svijetle, već za jednu godinu bit će zainteresirana za složenije i raznolikije aktivnosti. Jednogodišnje dijete još ne razlikuje što je „pretvaranje“, a što „zapravo“. Za njega su igra i život neodvojivi. Uzmimo, na primjer, igru skrivača. Kada malo dijete zakloni lice dlanovima, ono je doista uvjereno da se skrilo i da ga nitko ne vidi. Ili uzmimo za primjer popularnu dječju igru Ide koza rogata: u isprepletenim maminim prstima dijete stvarno vidi kozu koja se sprema ubosti ga. Ili kada vaša kćerkica hrani lutku, ona vjeruje da je lutka živa i hoće jesti.

Poslije, u dobi od oko tri godine, dijete počinje shvaćati da je igra uvjetna aktivnost. Na primjer, trogodišnja djevojčica sad već hrani lutku samo „za igru“, nakrivljujući tanjur od papira i koristeći se štapićem ili olovkom kao žlicom. Omiljeni medvjed u jednoj igri može biti vozač kamiona, a u drugoj astronaut.

U dobi od tri godine dijete ima svijest o vlastitom „ja“. Sada ono zna da postoji on i ostali svijet: roditelji, susjedi, prijatelji iz vrtića, mačka iz dvorišta itd. Postoje djevojčice i dječaci, veliki i djeca. Iz te spoznaje proizlazi i drugačija narav dječje igre. Na repertoaru malenih pojavljuju se tematske igre igranja uloga. One su rezultat promatranja drugih ljudi, životinja i pojava. Tako se djevojčice sa zadovoljstvom igraju s lutkama, brinući se o njima točno na onakav način na koji se njihova mama brine o njima, a dječaci postaju vozači, vatrogasci ili graditelji, kopirajući aktivnosti odraslih. Djeca pritom ne oponašaju samo mehanički jednu ili drugu osobu nego i izvrsno improviziraju u igri, svaki put izmišljajući novu priču. Predmet za igru može postati bilo što, beskonačna dječja mašta može iz jedne olovke načiniti žlicu u jednoj igri, toplomjer za oboljelu lutku u drugoj ili raketu u trećoj igri.

■   Reci mi kako igraš i ja ću ti reći tko si

Slijedeći staru izreku, uistinu je moguće iz igre izvući psihološki profil malenoga. Obraćate li pozornost na to kakve igre igra vaše dijete? Katkad roditelji, nakon što nakupuju brdo igračaka, smatraju da je njihova misija postignuta. Neka se dijete igra s čim želi, samo da je nečim zaokupljeno. Ne smijemo zaboraviti da djeca u igri kopiraju nas odrasle, ne nužno samo roditelje. Obratite pozornost ne samo na ono što vaša djeca igraju nego i kako se igraju, pratite njihove riječi i ponašanje.

Dijete zaneseno igrom uvijek je iskreno i zato, ako primijetite u njegovu odnosu prema igračkama nešto negativno (zloću ili agresiju), ne propustite taj alarm upozorenja. To je dovoljno ozbiljan povod da razmislite gdje je dijete moglo vidjeti sličan obrazac ponašanja, razmotrite vlastito ponašanje ili ga zaštitite od negativnih utjcaja drugih ljudi.

■   „Što god ga zaokuplja“

Nema koristi od toga da okupirate dijete bilo čime samo kako ne bi pitanjima dodijavalo odraslima. Isto tako, elektroničke igre malo što mogu dati znatiželjnom djetetu glede njegova razvoja jednostavno zato što je cijeli algoritam aktivnosti u njima programiran unaprijed i dijete ne može ići izvan granica određenog programa. To vrijedi i za odrasle. Tako je ustrojena ta elektronička zabava. Načelo elektroničkih igrica nije toliko jednostavno koliko je primitivno: „kliknite na ovaj gumb, pojavit će se svjetlo, kliknite na onaj gumb, zasvirat će glazba“ . Nametanje stereotipnih akcija slično je usvajanju uvjetovanih refleksa, a kakav se razvoj tu može dogoditi?! Želite li odgojiti robota koji nije sposoban strateški razmišljati, analizirati informacije i donositi odluke?

Stoga nije potrebno tratiti novac na skupe elektroničke igračke. Najvažnije je da su igre doista razvojne, a ne da se samo tako nazivaju. Popisu razvojnih igara možete dodati sve što omogućuje djetetu da nauči bilo što korisno. To mogu biti kocke, bingo, domino, stolni nogomet ili hokej, lopte, setovi za dječju kreativnost, ukratko sve s pomoću čega dijete može steći nove vještine, znanja ili pozitivno iskustvo.

I još jedna važna stvar koju treba uzeti u obzir: igra za predškolsku djecu nije samo način poznavanja svijeta nego i način samoizražavanja. Od toga koje mjesto maleni dodjeljuje sebi i drugima u igri, koliko umije slijediti vršnjake u zajedničkoj zabavi, ovisit će njegovo buduće samopoštovanje, disciplina, komunikativnost, sposobnost postavljanja ciljeva i njihovo postizanje. Ograničavanje dječje igre i pokušaj da se prilagodi uz pomoć informacija iz odraslog svijeta (što odrasli čine u najboljoj namjeri) ne samo da će oduzeti radost djeci radost zabave nego će i spriječiti razvoj cjelovite ličnosti.

………………

NAPOMENA

• Ja roditelj – portal za mame i tate i sve koji to žele postati
• Izvor: ya-roditel.ru