Ono što je uslijedilo zapanjilo me.

Dječačić koji je imao tri godine, otišao je do djevojčice, pogledao je u oči i upitao: „Jesi li dobro? Hoćeš li da ti donesem mokar ručnik?“

Obrisala je suze, protresla glavom dajući mu do znanja da ne želi ručnik, a zatim su se zajedno vratili igri.

Pogledala sam u ravnateljicu začuđeno.

„Mi ne tjeramo djecu da kažu ‘oprosti’“, objasnila je, „jer sama riječ ne znači ništa ako ne pokažete da želite ispraviti stvar.“

To toliko odudara od onog što sam navikla gledati među roditeljima koji forsiraju isprike od svoje djece za svaku nespretnost, slučajni sudar ili rušenje najnovijeg lego „remek-djela“. Obično im upute strog pogled i upitaju „Hej, kako se kaže?“ Kada dijete promuca hladni „Oprosti“ sve je opet u redu! Maniri. Naučit ćemo mi njih!

Taj pristup uglavnom je besmislen, piše Heather SHUMAKER u svojoj knjizi It’s OK Not to Share and Other Renegade Rules for Raising Competent and Compassionate Kids (U redu je ne dijeliti i druga dezerterska pravila za odgoj kompetentnoga i suosjećajnog djeteta). Djeca vole riječ „oprosti“ jer ih automatski oslobađa odgovornosti. „To je pomalo kao da učimo djecu da postanu vozači koji trebaju pobjeći čim nekoga udare vozilom“, napisala je Shumaker. Problem s riječi „oprosti“ jest taj što mala djeca, predškolska djeca, još nisu dosegla stupanj moralnog razvoja da bi doista mogli osjećati da im je žao pa roditelji propuštaju priliku da nauče djete istinskoj empatiji.

Shumaker piše:

„Mala djeca katkad nas varaju. Oni znaju oponašati žaljenje, čak i plakati kad drugo dijete plače, ali većina male djece još nije sposobna istinski žaliti. Djeca su različita, neka se razvijaju vrlo rano, ali većini nedostaje emotivni i kognitivni razvoj koji im je potreban da bi osjećali kajanje. Kajanje zahtjeva sposobnost zauzimanja tuđega gledišta i potpunog razumijevanja uzroka i posljedica. Te se vještine u male djece još razvijaju. Očekivati od njih da kažu ‘oprosti’ ne uči ih ničem drugom doli pogrešnoj lekciji o razvoju događaja koja kaže: udari, reci ‘oprosti’ i idemo dalje.“

Umjesto toga, roditelji bi mogli pomoći djeci da razviju moralno suosjećanje tako što će im objasniti da njihovo ponašanje ima posljedice, pokazati im da mogu ispraviti stvar i naučiti ih vlastitim primjerom kako se iskreno ispričati.

Za svakodnevne nezgode, Shumaker preporučuje sljedeće korake.

■  Okupite djecu

Djeca katkad, kad vjeruju da su u nevolji, pobjegnu. Kada se to dogodi, stavite ruku na dijete i recite nešto poput: „Moraš se vratiti ovamo, Callie je ozlijeđena. Iako nisi to namjerno učinio, ona je ipak ozlijeđena i moraš se vratiti.“

■  Recite djetetu koje je izazvalo nezgodu što se dogodilo i budite određeni

Čak i kada izgleda očito što se dogodilo, malom djetetu to treba naglasiti. Naglašavajte činjenice: „Tvoja kolica prešla su preko njezina prsta.“ „Tvoja ruka srušila je čašu s vodom na njezin crtež.“ „Plesala si i tvoja ju je ruka udarila po licu.“

■  Opišite što vidite

Ispitivanje činjenica s mjesta događaja pomaže djetetu razviti empatiju. Naglašavajte posljedice njihove akcije na drugu djecu i budite određeni: „Pogledaj, on plače. Ima ogrebotinu na ruci. Sigurno ga boli.“

■  Budite model empatije prema drugom djetetu

Upitajte oštećeno dijete: „Jesi li dobro?“

■  Krenite u akciju

Iako djeca ne razumiju kajanje potpuno, vrlo su dobra u pokretanju akcije. Poletjet će po zavoj ili vrećicu s ledom ili pomoći čistiti nered koji su napravili. Pomozite im da na taj način preuzmu odgovornost.

■  Ponudite obećanje

Shumaker piše: „Obećanje da se pogreška više neće ponoviti nešto znači, ‘oprosti’ ne znači ništa. Kako biste ponovno uspostavili povjerenje među djecom, natjerajte dijete koje je prouzročilo nezgodu da obeća prijatelju kako to više neće ponoviti. Možete upitati: „Hoćeš li ga opet udariti?“ ili ih natjerati da izgovore: „Neću te više nikad udariti.“

■  Budite uzor koji zna reći „oprosti“

Na kraju, želimo, naravno, da naša djeca znaju reći „oprosti“. Shumaker piše kako je najbolji način da budete uzor djeci taj da kažete „oprosti“ djetetu kada pogriješite kao roditelj. To znači da priznate negativne posljedice svojih akcija i poduzmete korake da ih ispravite. Na primjer: „Oprosti što sam ti zaboravila donijeti medvjedića, znam da ti je nedostajao na spavanju. Drugi ću put zapisati da ne zaboravim.“ Na taj način će djeca vrlo brzo početi govoriti „oprosti“ i biti će u tome iskrena.

………………

NAPOMENA

• Offspring lifehacker – obiteljska stranica sa savjetima za roditelje
• Izvor: offspring.lifehacker.com