Dok bih podučavala, oni bi se okretali svojim kolegama i upuštali se u rasprave. Pričali su doslovno cijelo vrijeme.

Jednostavno im nisam mogla ništa prenijeti, nisam mogla proći kroz lekciju bez stalnih prekidanja i upadica. Pokušala sam s preusmjeravanjem pozornosti, ušutkivanjem, pokazivala im svoje ozbiljno „učiteljsko lice“, ali ništa nije pomagalo. Pokušavala sam se šaliti s njima i iskušala različita grupiranja i rasporede sjedenja. Moje omiljene skupne aktivnosti i igre vodile su do još više pričanja.

Ništa nije funkcioniralo.

Naposljetku, odlučila sam prigrliti njihovu brbljavost, i zatim sam je iskoristila na pozitivne načine. To je bio dan kada sam ih prestala ušutkivati. I vjerovali ili ne, njihove rasprave počele su se premještati na sadržaj lekcije!

Evo kako sam to postigla…

ISKORISTILA SAM MALO DOBROGA, STAROMODNOG PODMIĆIVANJA.

Ja nisam protiv povremene upotrebe malih poslastica da bih motivirala učenike ako je to potrebno. Za ovaj sam razred pripremila čokoladice i rekla učenicima da ću nagraditi aktivno sudjelovanje.

Iako sam mogla nagraditi samo tihe učenike, znala sam da potpuno tišina nije moguća kada je riječ o tom razredu. Umjesto toga, željela sam preusmjeriti njihove razgovore prema onome što smo radili na satu i odvratiti ih od pukog brbljanja.

Prije nego što sam bilo što podijelila učenicima, detaljno sam im opisala kako izgleda aktivno sudjelovanje. Zapisivanje bilježaka, postavljanje pitanja koja su vezana za temu i završavanje zadataka bile su neke od aktivnosti kojima mogu zaraditi čokoladicu. Da, čak i ako bi povremeno porazgovarali sa svojim susjedom.

Učenici nikad nisu bili posve tihi, ali su većinu vremena bili posvećeni zadatku i brbljanje se smanjilo. To je bio naš najproduktivniji sat dotad.

Neki se učitelji možda ne slažu s primjenom vanjskih poticaja poput hrane. No još nisam naišla na nešto što u učenika može potaknuti takvu motivaciju. Doduše, čokoladice su bile samo prvi korak u mom planu.

PRVO SAM SE POVEZALA SA SVOJIM UČENICIMA, A ZATIM SAM IH PREUSMJERILA.

Mogla sam se držati ovog sistema s čokoladicama zauvijek, ali nisam željela riskirati da ovaj tip nagrade izgubi privlačnost. Umjesto toga, pronašla sam nešto trajnije: povezivanje s učenicima i njihovo preusmjeravanje.

To je jednostavno, doista. Svi mi želimo biti viđeni i saslušani, čak i ako je riječ o nekome tko nas primorava da radimo nešto što ne volimo – poput matematike, primjerice. Potrudila sam se povezati sa svakim učenikom u razredu, i to svakog dana. S učenikom bih razmijenila nekoliko riječi i zatim bismo se vratili na posao.

Izgrađivanjem odnosa s učenicima kao pojedincima i s razredom kao cjelinom, mogla sam iskoristiti njihovo povjerenje kada sam trebala od njih da se utišaju ili da budu posebno usredotočeni, poput dana prije velikog testa.

POHVALILA SAM PONAŠANJE KOJE SAM ŽELJELA I DOPUSTILA ODREĐENI STUPANJ BRBLJANJA.

Nakon što sam preusmjerila njihovo brbljanje na akademski sadržaj i izgradila pozitivne odnose sa svojim učenicima, bilo je vrijeme da aktivno osnažimm ponašanja koja sam željela vidjeti. Ako je moj razred radio u tišini – ili ako učenici nisu bili sasvim tihi, ali su se držali zadatka – dala bih im do znanja da rade dobar posao. Istaknula bih svaki put kad bi oni uložili mnogo truda i primijetila kada su surađivali sa svojim kolegama.

Nekoliko mjeseci poslije, pitala sam učenike uče li više sada kada manje pričaju. Većina ih se složila da je bolje sada kada je manje brbljanja u razredu. To mi je dalo do znanja da sam na pravom putu.

Jeste li ikada imali posebno pričljiv razred? Kako ste utišali bučnu učionicu? Voljeli bismo čuti vaše savjete u komentarima.

……………….

NAPOMENA

• We Are Teachers mrežna je zajednica edukatora čija je misija inspirirati učitelje i pomoći im dijeljenjem praktičnih razrednih ideja, savjeta i učiteljskog humora.
• Izvor: weareteachers.com
• Photo by Kristina Flour on Unsplash