Kada pitate bivše zabočke gimnazijalce koji su im se profesori posebno urezali u sjećanje tijekom njihovih srednjoškolskih dana, većina njih neće izostaviti profesora ŠKELJU i profesora HRUPELJA. Slobodno ćemo ih nazvati legendama Gimnazije. Upravo nas je to ponukalo da istražimo kako su uopće profesori Ante Škeljo i Stjepan Hrupelj došli u Zabok i kako im je bilo predavati učenicima te što je njima tijekom njihova rada ostalo u sjećanju.

• Od šumara do profesora

Rođen u Mariji Bistrici, a želio je biti – šumar. Naposljetku je završio Filozofski fakultet, smjerove komparativnu književnost i povijest umjetnosti. – Nije mi bila prvobitna namjera biti profesor, eto, želio sam postati šumar, ali mi se program Šumarskog fakulteta nije svidio pa je odluka pala na Filozofski. Za šumarstvo mi je još uvijek malo žao, jer svi šumari koje sam upoznao nisu ništa drugo radili nego hodali po šumama i gledali bukve, hrastove i gljive – našalio se profesor Hrupelj.

• Od poljoprivrede do profesora

Njegov kolega, profesor hrvatskog i latinskog jezika i filozofije, ima posve drugu priču. Rođen je u selu Miljevci u općini Drniš, a kao dječak bavio se poljoprivredom. Već sa sedam godina čuvao je tako ovce, a s 13 se primio motike, budući da se njegova obitelj bavila uglavnom poljoprivredom. – Moj djed Ivan uveo me u obrazovanje te sam prije početka osnovne škole naučio čitati i pisati – priča nam profesor Škeljo. Pohađao je klasičnu gimnaziju u Sinju i realnu u Šibeniku, a završio filozofiju i kroatistiku. – Uvijek sam bio orijentiran na društvene znanosti i jezike i to mi je više odgovaralo pa sam zato tako izabrao – objašnjava nam profesor Škeljo. Oba su profesora, prije nego što su došli u Zabok, radila na više mjesta. Profesor Škeljo radio je u Šarengradu kod Iloka, Srijemu i Čabru… – Godine 1970. došao sam u Zagorje u koje sam se odmah zaljubio – govori profesor Škeljo. Profesor Hrupelj u Zabok je došao 1979. godine. – Prvo sam počeo raditi 1977. godine u Konjščini pa me posao odveo u Našice. Budući da tamo nije bilo mogućnosti za dobivanje stalnog radnog odnosa, 1979. godine je došao u Zabok. – Zagorje je Zagorje, Slavonija je ravna pa ako je ravno u pejzažu, ravno je i u duši – šali se profesor Hrupelj, što dovoljno govori kako je i on, kao i profesor Škeljo, zaljubljenik u lijepo naše Zagorje.

• Rad tijekom „Šuvarice”

Obojici je profesora u lošem sjećanju ostao školski program Stipe Šuvara. Šuvarova reforma srednjoškolskog obrazovanja počela je s implementacijom 1975. i 1976. Ukinute su gimnazije, a cijelo srednjoškolsko obrazovanje pretvorilo se u strukovno, podijeljeno u dvije faze. Prvo su slušani opći predmeti koji su bili obvezatni za sve, a na trećoj su godini učenici birali svoja usmjerenja. – Bilo je dosta komplicirano raditi s učenicima tada, a jedino se ozbiljno moglo raditi u pedagoškom usmjerenju – govori nam profesor Hrupelj. – Učenici su bili zakinuti i u teorijskom i u praktičnom smislu – slično je objasnio i profesor Škeljo.

Čini se kako su oboje uživali raditi u gimnaziji, a potvrdili su nam da bi, kada bi mogli iznova birati, opet bili profesori. I zbog učenika, ali i zbog kolektiva. – Imam osjećaj da su djeca koja su upisivala generaciju htjela upravo to, školu tog tipa gdje se nauči svašta, a netko promaši, ali taj bi promašio da je izabrao i neko drugo usmjerenje. Mislim da 90 posto školaraca izlazi iz škole zadovoljno i zadovoljni su školom koju su odabrali, onime što su naučili i što im služi kao temelj za daljnje obrazovanje.

Važan je i kolektiv koji je, osobito nakon što se gimnazija preselila na novu lokaciju, izvrstan jer vlada pozitivna atmosfera – objašnjava nam profesor Hrupelj. – Lijepe me uspomene vežu za rad u Zaboku, djeca su bila prekrasna, a gimnazijski kolektiv bio je jako dobar i svi smo lijepo surađivali – rekao je profesor Škeljo.

•  Kako treba izgledati jedan školski sat

Budući da su satovi i profesora Škelje i profesora Hrupelja bili nezaboravni, zanimalo nas je kakvo je njihovo viđenje jednog sata u razredu. – Na dobrom satu treba spomenuti nešto što se nigdje drugdje neće čuti. Ako postoje tri prva razreda, ne volim da su u njima iste teme. To nisu isti satovi, jer su druga djeca, drugi učenici, drugi trenutak, drugo nadahnuće. Uvijek sam nastojao barem na svakome satu nešto spomenuti što se nigdje drugdje nije moglo saznati, a da bude usko povezano sa Zagorjem. Naravno da 30 posto učenika ne primijeti tu sitnicu, ali ako primijeti dvoje-troje i to je uspjeh i brojka se povećava i ostaje nešto što će svojoj djeci i unucima reći – objašnjava profesor Hrupelj. Profesor Škeljo se pak nastojao prilagoditi razvoju učenika. – Nikad nisam išao previše u širinu s gradivom i želio sam da se gradivo približi. Kad je u pitanju latinski jezik, uvijek sam kroz mudre izreke pokušao približiti taj jezik. Naime, uvijek u sjećanju ostanu mudre izreke, dictae i sententiae. Gramatika se malo zaboravlja, ako se gradivo ne ponavlja, ono hlapi – govori nam profesor Škeljo. Stara je to škola predavanja, a mnogi bi se profesori trebali ugledati na njihov način predavanja i odnosa prema učenicima.

• Poruka za kolege

Pitali smo ih što bi htjeli poručiti svojim mladim kolegama. – Gradivo treba prilagoditi učenicima, mentalnim sposobnostima, da se ne ide u širinu i da se bitno ne zapostavi. Nekim profesorima ponekad nedostaje malo metodike. Imaju puno znanja, ali ga ne znaju prenijeti. Neki dio učenici možda nisu u stanju shvatiti neki dio gradiva i profesor to mora vidjeti – govori profesor Škeljo. Profesor Hrupelj pak govori kako treba voditi računa o interesima i potrebama djece, ali ne imati stav da su djeca anđeli kojima treba podilaziti. – Treba se naći s djecom na istoj valnoj duljini i probati zadovoljiti njihove potrebe za razvijanjem, kreativnošću i ostalim stvarima. Ja sam od djece stvarno puno naučio. Imao sam sreću da je zabočka gimnazija zagorska i dobivamo vjerojatno najbolje u Zagorju u svakoj generaciji i svaki prosječan čovjek koji bi radio u takvoj školi jednostavno se mora usavršiti, inače dolazi do kratkog spoja između učenika i nastavnika – objašnjava nam profesor Hrupelj. Budući da niti jedan sat na latinskom kod profesora Škelje nije mogao biti bez „dictae” i „sentetiae”, odnosno mudrih izreka, zanimalo nas je koja je njemu najomiljenija. – „Si tacuissses, philosphusmansisses” moja je najdraža dicta, a to znači: „Da si šutio, ostao bi filozof” – govori nam profesor Škeljo. Zna on nakon desetljeća rada s djecom da je ponekad bolje šutjeti, a ne izlanuti nepostojeći prijevod neke mudre izreke.

• Umirovljenički dani

A što profesori Škeljo i Hrupelj, nakon 37 odnosno 39 godina rada u školstvu, rade danas, kad su u mirovini? – Živim sam. Sve kućanske poslove radim sam, imam klet na zabočkim bregima i ispred nje brajdu pa tamo odem. Imam i cvijeće, voćnjak i vrt. Volim biti u prirodi i na zraku – objašnjava nam profesor Škeljo. – I dalje čitam, rješavam križaljke, tu i tamo nešto napišem kad imam vremena, a tu je i moj unuk Igor s kojim se igram – objašnjava pak profesor Hrupelj. Oboje uživaju u mirovini, a kad bi birali, opet bi postali profesori. [ IZ DRUGIH MEDIJA | zagorje.com | Autori: Ivana Hržica / Ivan Podolšak ]