Takva se vrsta primjene može događati i u školi na nekom od individualnih satova primjenjujući ono što smo naučili o jednom problemu na drugi problem ili primjenjujući naučeno u drugom predmetu ili višim razredima na kućnu situaciju, različite situacije na radnome mjestu (sada ili u budućnosti). Istraživanja su pokazala da pritisak standardiziranih testova u kojima su ulozi veliki ne ohrabruje učitelje za jačanje ovakve prakse.

Nedostatak potpore je ironičan, jer se vrlo jednostavno može dokazati da je primjena znanja primarna svrha školovanja. Želimo da naši učenici budu sposobni primijeniti znanja i vještine kojima ih učimo na različite izazove unutar i izvan škole. Cilj učenja engleskog jezika nije da učenici polože ispit već da dugoročno budu kompetentni i kritični čitači, cilj učenja povijesti nije memoriranje datuma većih bitki već razvoj šire povijesne perspektive koja se može primijeniti na razumijevanje svijeta oko sebe, danas i u budućnosti.

Kako nastavnici, unatoč nedostatku institucionalne potpore, mogu potaknuti učenike da postanu svjesniji ili zainteresirani za primjenu znanja na izazovnije kontekste i kontekste koji zahtijevaju složeniju razinu razmišljanja?

Postoje razne vrste „prijenosa znanja”, a najznačajnija je ona kategorizirana u kontinuumu kao „blizu” i „daleko” (ili bliže i dalje). Bliži se prijenos fokusira na postupke gdje se vještine naučene na jednome polju lako dosljedno primjenjuju na otprilike sličnu situaciju. Na primjer, učenici mogu primijeniti vještine pisanja eseja naučene na satu engleskog jezika na pisanje eseja iz predmeta društvenih znanosti. Ili kada, na primjer, primjenjujemo većinu vještina potrebnih za vožnju automobila na vožnju kamiona. Kada se pomaknemo malo unaprijed po crti kontinuuma, tamo će učenik koji je jednom učio o američkoj revoluciji moći istraživati sličnosti i razlike između tog događaja i revolucija u drugim zemljama u različitim vremenskim epohama. Bliže je prijenose lakše potaknuti i veća je vjerojatnost za uspjeh nego na drugome kraju kontinuuma, dalekom prijenosu.

Na području teškog dalekog prijenosa učenici moraju koristiti vlastitu procjenu u primjeni svojih vještina i znanja s jednoga konteksta na umnogome različit kontekst. Na primjer, igrač šaha može primijeniti strategije koje naučio u šahu kako bi razumio, a možda i vodio političku kampanju ili bi netko koncepte vezane za smjerove vjetra naučene u proučavanju vjetrenjača mogao povezati s jedrenjem.

Mnogi učitelji poučavaju s pretpostavkom da se prijenos događa automatski i u mnogim je slučajevima to i točno, a korištenje vještine čitanja jedan je takav primjer. Međutim, studije pokazuju da mnogi učenici imaju poteškoća s primjenom znanja naučenog u jednom predmetu na drugi predmet ili na situacije izvan škole.

Koliko su puta naši učenici naučili nove riječi na kvizu ili ponavljanju vokabulara, ali ih nikad nisu primijenili u pisanju ili koliko učenika koji poznaju pisane gramatičke forme nikada iste ne upotrebljavaju u razgovoru? Pretpostavka automatskog prenošenja znanja na druge situacije najvjerojatnije će nas dovesti u situaciju da zaglavimo kao u kineskoj poslovici koja kaže: „Morat ćete ostati mirno stajati s otvorenim ustima dugo vremena, prije nego što će pečeni pilići uletjeti u njih.”

Prijenos znanja ne događa se čarolijom.

Evo nekoliko koraka koje nastavnici mogu redovito poduzimati kako bi povećali izglede za bliži i dalji prijenos znanja.

MAKSIMIZIRANJE INICIJALNOG ISKUSTVA UČENJA ZA PRIMJENU ZNANJA ■

Ne treba napominjati da učenici trebaju steći dobro razumijevanje koncepata za koje želimo da ih mogu primijeniti na nove probleme. Kao što je rekao dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Richard FEYNMAN: „Nije isto znati naziv nečega i znati nešto.” Malo je vjerojatno da će memoriranje liste činjenica ili liste postupaka potaknuti razumijevanje koncepata koje je dostatno za njihovu primjenu na novu situaciju.

Jedan poznati primjer pokazuje kako su dvije skupine djece vježbale gađanje mete koja je bila 30 centimetara pod vodom i obje su skupine u tome postale uspješne. Zatim je meta pomaknuta na 10 centimetara ispod površine i samo je jedna skupina bila upućena u to na koji način odsjaj svjetla može uzrokovati pogrešnu percepciju lokacije mete. Iako su obje skupine s vremenom postale uspješne, grupa koja je primila instrukcije bila je u stanju svoje iskustvo brzo prilagoditi novoj situaciji.

Planirajući kako najbolje pomoći učenicima da razumiju koncept, učitelji bi trebali imati na umu značajan broj istraživanja koja podupiru strategije poput kooperativnog učenja i induktivnog poučavanja i jednak broj istraživanja koja dovode u sumnju učinkovitost inzistiranja na predavanjima i izravnim instrukcijama.

AKTIVIRAJTE PRETHODNO ZNANJE ■

Jedna je strategija učinkovitoga inicijalnoga učenja za maksimiziranje potencijala primjene znanja koju predlažu istraživači nadogradnja onoga što učenici već znaju o temi, što povećava vjerojatnost istinskog razumijevanja koncepta. Povezivanje lekcije s poznatim kontekstom učvršćuje i služi kao primjer prijenosa znanja. Kao što je napisala neurologinja i učiteljica Judy WILLIS: „Sjećanja s osobnim značenjem imaju veću vjerojatnost postati dugoročna, dostupna za kasniju upotrebu.”

CILJANA PRAKSA ■

Pritisak „pokriti” kurikulum, posebno pred standardizirana testiranja, ne ohrabruje učitelje za prečesto odvajanje vremena potrebnog za stvaranje uvjeta za pojavu primjene znanja. Vrijeme je potrebno kako bi učenici, između ostalog, imali namjernu praksu koja bi unaprijedila njihovo razumijevanje koncepata. Tip učenja koji uključuje stalno nadgledanje i redovite povratne informacije ključno je za maksimiziranje vjerojatnosti za prijenos znanja.

Mnogo je načina na koji se vrijeme može iskoristiti za praksu za bolje razumijevanje. Na primjer, nakon što učenici nauče karakteristike dobre prezentacije, umjesto da održe jednu prezentaciju pred cijelim razredom mogli bi održati prezentaciju više puta u malim skupinama sa strukturiranim povratnim informacijama kolega i pregleda učitelja.

NEKA OBJASNE SVOJIM RIJEČIMA ■

Druga je vrlo važna stvar za poticanje boljeg razumijevanja ključnih koncepata da zadate učenicima da ih objasne svojim riječima, drugima ili sebi. Istraživanja su pokazala da ovaj tip učenja ne samo pomaže učenicima da isprave vlastite krive pretpostavke, već im pomaže i u generaliziranju koncepata za buduću primjenu.

SIMULACIJE ■

Simulacije su posebno preporučljive za promoviranje bližeg prijenosa na slične situacije. One stavljaju učenike u situacije u kojima bi se izvjesno mogli naći u budućnosti. Učenici mogu simulirati razgovor za posao umjesto da samo govore o tome koji su dolični odgovori i ponašanje ili igrati različite uloge u složenim pregovorima sindikata i menadžmenta. Upotreba online simulacija također je pokazala vrlo pozitivan učinak na prijenos znanja.

GRUPNO UČENJE ■

Nacionalna akademija znanosti ispitivala je na koji se način školsko okružje može usporediti s drugim aspektima svakodnevnog života. Shvatili su da su škole mnogo više usredotočene na individualni rad nego što je to slučaj u većini drugih situacija izvan škole. Za uspješnu primjenu znanja na situacije izvan škole preporučuju školama staviti veći naglasak na zajedničko učenje.

ANALOGIJE I METAFORE ■

Jedna strategija prijenosa znanja koristi analogije i metafore. Možemo upotrijebiti prethodno znanje i primijeniti ga u novoj situaciji kako bismo ju bolje razumjeli – kao kada uspoređujemo rad srca s funkcioniranjem pumpe. Kada raspravljamo o važnosti pružanja dokaza u podupiranju svoje pozicije možemo pokazati na stolac i reći: „Što bi se dogodilo kada bismo joj odstranili noge?” Nakon što učenici odgovore da bi pala, učitelji mogu reći da su noge poput dokaza, a sjedište poput glavne teze iskaza, bez njih ono ne može stajati.

Jedan poznati eksperiment koji koristi analogiju za prijenos znanja služi se ratnom pričom. Istraživači su učenicima objasnili situaciju u kojoj je vojska željela osvojiti tvrđavu tako da se napad može uspješno izvesti jedino tako da general organizira vojsku u manje jedinice koji će napasti tvrđavu sa svih strana istodobno. Nakon toga su učenici upitani na koji je način moguće liječiti tumor zračenjem, a da učinak na tumor ne bude preslab, a posljedice na zdravo tkivo prejake. Više od 90 posto učenika smislilo je rješenje liječenja višestrukim manjim dozama koje ciljaju tumor – ali do rješenja su došli samo ako ih se podsjetilo na priču o tvrđavi. Samo je manji broj djece riješio problem bez podsjetnika.

Ja sam na sličan način iskoristio Platonovu alegoriju špilje. Vrlo je grub i kratak sažetak alegorije da je skupina zatvorenika provela čitav život u špilji okrenuta zidu s vatrom i izlazom iza njihovih leđa. Sve što su vidjeli od svijeta jesu sjene. Tada se jedan oslobodi i otkrije kakav je stvaran svijet te se vrati da to ispriča svojim prijateljima zatvorenicima. Međutim, oni mu nisu željeli vjerovati i prijetili su da će ga ubiti ako ih pokuša izvesti iz špilje. Nakon rasprave o alegoriji i razmatranja pitanja o značenju alegorije i koje su naše društvene „špilje” današnjice, učenici su kreirali kratke skečeve i snimali videozapise primjenjujući alegoriju na stvarni život. Nakon toga su je se učenici često prisjećali tijekom godine dok smo istraživali probleme koje uzrokuju ljudi koji se odbijaju pomaknuti od svojih ukorijenjenih ideoloških pozicija.

Pitanje „zašto ovo učimo” nije rijetkost u modernoj učionici. Možda će se u budućnosti pojavljivati rjeđe ako nam primjena znanja postane viši prioritet u poučavanju.

………………

NAPOMENA

• The Washington Post američki je dnevni list koji izlazi u Washingtonu i najpoznatija je, najčitanija i najutjecajnija publikacija u tom gradu. Post se smatra jednim od vodećih američkih dnevnih listova.
• Izvor: washingtonpost.com