IZ DRUGIH MEDIJA > ŠKOLSKE NOVINE: DR. SC. LUKA MARŠIĆ, KLINIKA ZA PSIHIJATRIJU KBC-A SESTRE MILOSRDNICE, ZAGREB

Opasan je bijeg mladih u virtualnu stvarnost i igrice

srijeda, 14. veljače 2018.

Rijetki znaju da u Zagrebu postoji Ambulanta za ovisnost o kompjutorima, igricama i virtuali, u krugu KBC-a Sestre milosrdnice, kolokvijalno bolnice u Vinogradskoj…

Opasan je bijeg mladih u virtualnu stvarnost i igrice

na čijem su čelu dr. sc. Zoran ZORIČIĆ i dr. sc. Luka MARŠIĆ, viši stručni savjetnik za psihosocijalnu pomoć i rehabilitaciju. U razgovoru za Školske novine, dr. Maršić nam govori kako je u tri godine postojanja Ambulante kroz njihove ruke odnosno Savjetovalište za nesupstancijalne ovisnosti prošlo stotinjak djece i mladih, najviše srednjoškolaca, dok je najmlađi klijent bio učenik petog razreda osnovne škole.

U većini slučajeva to su psihički i fizički potpuno zdrava djeca. Kad im ukloniš ili pravilno kroz neko vrijeme razjasniš njihovu poziciju u odnosu na vrijeme, tehniku i funkciju pretjerane zauzetosti mentalnih procesa virtualnim, oni se vraćaju. Sporo, ali sigurno u normalno funkcioniranje, koje se od njih očekuje.  

Je li sazrjelo vrijeme da Hrvatska zakonom ili nekim drugim pravilnikom zabrani učenicima donošenje i korištenje mobitela u odgojno-obrazovnim institucijama?

Sigurno je jedno, a to je da svaka zabrana dugoročno ima upitne rezultate. Nama mora biti jasno da živimo u svijetu koje se tehnološki mijenja velikom brzinom. Njegov je smjer odredila i paradigma da sve umjesto homo faber, dakle čovjek koji radi, postajemo homo ludens, čovjek koji se igra. Jasno, ako rad shvatimo tradicionalno, u kontekstu odlaska u tvornicu, učionicu, ambulantu, trgovinu, polje… Zato mislim da treba donijeti čvrsta pravila u kojima se ništa ne zabranjuje već regulira, kao i sve u životu, sankcijama koje će imati jasne posljedice za pojedinca koji pravila urušava. Današnje generacije to brže shvaćaju, jer bit svih tih interreakcija sa sredstvom ugode, kao što su mobiteli ili internet, nosi platformu isključivanja iz realnih koncepata bivanja. Igranje je to po propisanim pravilima, a tko ne prihvaća pravila ispada iz igre, vrlo nemilosrdno. Sva ta tehnička sredstva imaju svoju svrhu i ona su u svojoj biti pozitivna, ali i podložna zloporabi. Uzmite bicikl, televiziju, romobil, loptu ili bilo koje sredstvo koje ima svoju funkciju i vrijednost na točno određenom mjestu i vremenu. Ako za vrijeme školskoga sata netko vozi bicikl učionicom ili školskim hodnikom, imate rasulo i anarhiju. Pa netko žonglira s nogometnom loptom na satu matematike, jer je veliki talent, i ako mu se još pridoda velika teniska nada koja udara s reketom po lopti u školsku ploču, ostalih 26 učenika može svirati klavir na satu matematike. Nezamislivo! Možda se to negdje i dogodi, ali to je onda neka šala. Identičan je problem s mobitelima i sličnim digitalnim napravama u školi, samo što sad njih 24 od 26 ima neki gadget u džepu i pri ruci, pa vrti, i pod nastavom i pod odmorom, po virtualnom i iluzionističkom konceptu svijeta. Zaključak, bolje je regulirati pravilom koje formalno rješava problem, nego nekim zakonom koji zabranjuje što je nezabranjivo.

Kakva su vaša klinička iskustva s djecom, ovisnicima o mobitelima i internetu, a kakva s njihovim roditeljima? Jesu li roditelji svjesni da im djeca polako, ali sigurno postaju ovisnici o mobitelima i drugih gadgetima?

■  Prije je riječ o stanju, disfunkciji vremena i krivog fokusiranja na nebitno. U većini slučajeva to su potpuno zdrave osobe, koje, ne razumijevajući pravilno fikciju od realnosti, po svojoj biološkoj dobi prihvaćaju ugodu i razigranost kao obrazac ponašanja. Razvijaju egocentrizam i vezanost za virtualnost koja im kompenzira realitetne obveze, koje zahtijevaju napor i vrijeme, a nisu toliko ugodne i motivirajuće po sebi kao virtualni svijet. Taj svijet stalno balansira instinktivne i afektivne komponente, a kod mladeži takvih procesa ima na bacanje. Ovisnost je puno kompleksnije stanje, iako kod nekih možemo slobodno to stanje nazvati ovisnost, jer u sebi zadovoljava sve algoritme koje zahtijeva takva dijagnoza. Roditelji vrlo brzo spoznaju stanje, ali reagiraju mlako ili običajnim oružjima prijekora, ne uviđajući problem. Neki reagiraju preagresivno. Kod većine naših klijenata došli smo do uvida da su to izrazito senzibilna djeca, koja ne odgovaraju pozitivno na agresiju, te se još više povlače u svijet fikcije i sve manje bivaju s roditeljima u nekom funkcionalnom emotivnom i iskrenom odnosu. Većina roditelja nakon savjetovanja uviđa i parcijalno sudjeluje u oporavku svoga djeteta. Mahom su to funkcionalne obitelji uz svoje obične vrline i mane.

 

dr. sc. Luka MARŠIĆ, Klinika za psihijatriju KBC-a Sestre milosrdnice, Zagreb

.................................

Kako uopće prepoznati da je neki osnovnoškolac ili srednjoškolac ovisan o mobitelu, internetu, virtualnoj stvarnosti? Koji su simptomi?

Javlja se poremećaj impulsa kod izbora – učiti ili provoditi vrijeme na društvenim mrežama. Takva će osoba uvijek izabrati društvene mreže, a ne učenje, iako i jedno i drugo zaokuplja vrijeme i neurone u mozgu. Izbor pada na ugodu ili refleksnu radnju koja je poveziva kroz asocijacije s nekom ugodom, a to je uvijek bijeg od odgovornosti, napora, školskih, sportskih ili drugih obveza. Obveze koje je ispunjavao bez problema postaju problem, pa uvodi razne racionalizacije i manipulacije u obliku laži, skrivanja itd.

Što se dogodi u mozgu djeteta, tinejdžera da bude ovisan o virtualnome, umjesto da se više i češće druži s prijateljima u stvarnome životu?

Max Scheler misli da kora čovjekova mozga čuva čitavu povijest organizma, pa i njegovu pretpovijest. On kaže: 'Kora čovjekova velikoga mozga čuva i koncentrira čitavu životnu povijest organizma i njegovu pretpovijest. Budući da svako posebno odvijanje podraživanja u mozgu uvijek mijenja cijelu strukturu podraživanja, onda se isti tijek fiziologijski nikada ne može vratiti. Što je činjenično stanje koje odgovara upravo osnovnom zakonu psihičke kauzalnosti da samo cijeli doživljajni lanac u prošlosti, a nikada samo vremenski prethodno pojedinačno zbivanje, objašnjava sljedeće psihičko događanje.' Iz toga se može zaključiti da svaki podražaj u mozgu osim fizioloških zakonitosti poteže i odgovara osnovnom zakonu psihičke kauzalnosti, što bi značilo da fiziološki podražaji u moždanoj kori nikada ne prestaju pa tako ni u snu. Tako i duševna struja teče kontinuirano, što stvara suvišak fantazija koji nastavlja strujati i bez vanjskih podražaja. Upravo kod djece i odraslih ljudi koji uđu u problematični odnos s igrom kroz gadgete događa se nekontrolirani voljni moment u želji da se i dalje igra, bez obzira na to što je igra izgubila svaki svoj smisao, samim time što je napetost i opetovanje igre izgubilo svoju vanjsku funkciju. Napetost igre prenijela se u unutrašnji svijet osobe, neovisno o samom stanju igre. Sad osoba igra igru sa samim sobom, igra joj služi kao paravan vlastitoj unutrašnjoj prisili da radi ono što je besmisleno. Tu su sve ovisnosti slične. Jasno je da kad govorimo o nesupstancijalnim ovisnostima ne mislimo na bolest u pravom smislu, već kao stanje koje može dovesti do ozbiljne bolesti, a mi nemamo nikakvu imunološku reakciju na takvo stanje.

Što govori struka, koliko je vremena dnevno „dovoljno” djeci za boravak pred ekranom, bio to mobitel, tablet, računalo ili televizor? Iz vaše prakse, kakav je hrvatski prosjek?

■  Struka još nije definirala čvrste algoritme i smjernice. To je problem koji tek u zapadnoj civilizaciji dolazi u fokus i on je mnogima nejasan. Sklonost je struke da vrlo često po inerciji stavlja nešto u kontingent nekih dijagnoza i psihičkih poremećaja što ono u svojoj biti nije, jer jednostavno živimo u tehničkoj epohi u kojoj je normalno da neki inženjer, pravnik ili bilo tko drugi osuđen biti u virtuali takoreći visi na računalu po osam sati. No, to je funkcionalno vrijeme, iz kojeg odrasla osoba lagano izlazi u svoje slobodno realno vrijeme, i svjesno prihvaća rizike i posljedice za zdravlje, jer mu je to egzistencija, kruh svagdašnji. No, ako dijete u razvojnom razdoblju, znači emotivnom, kognitivnom, socijalnom, mentalnom, biokemijskom, provodi za bilo kakvim ekranom po osam, deset ili dvanaest sati onda je to ozbiljni problem te osobnost koja se treba rješavati sustavno i s puno pažnje i stručne ozbiljnosti. Osoba ispada iz funkcionalnosti, slabe njezini voljni momenti i tu moramo biti spremni uskočiti i okrenuti smjer, kao i škola i zdravstvene institucije. Ako ne budemo, dobit ćemo suspektnu osobnost u zdravstveno-socijalnom smislu koja će zakazati na svim očekivanim razvojnim poljima, onda možemo govoriti da je to oblik ovisnosti u onom smislu disfunkcije koje viđamo kod ovisnika o teškim ilegalnim drogama, alkoholu, kockanju.

Što napraviti s djecom koja su stalno na internetu i mobitelima, koja ih uporno nose na nastavu? Kako im pomoći?

Radi se o principu nepotrebne žudnje i želje. One izjedaju iznutra, posebice mladu osobu, prčkaju po finim nitima unutrašnje slobode te mlade osobe koja je nesigurna u svoj svijet ako ne posjeduje određeni predmet koji je u modi u estetskom i tehnološkom smislu. Recimo, novi mobitel, iako ovaj prethodni nije star ni godinu dana. Djecu treba educirati, prije svega u obitelji i školi te putem medija o mogućnosti štetnosti nekoga sredstva ili platforme za njihovo mentalno zdravlje.

Jesu li učitelji odnosno odgojno-obrazovni djelatnici dovoljno educirani i kompetentni pružiti odgovarajuću podršku djeci ovisnoj o mobitelima i internetu?

■  Nisu educirani ni kompetentni, niti to moraju biti. Tko će im platiti edukaciju, tko će ih educirati? Mi još nemamo razrađen ni nacrt sustava edukacije i prevencije o štetnosti gadgeta i raznih platformi u tim tehnološkim sustavima, pa smo prepušteni entuzijazmu, slučajnosti i kompariranju sustava koji prati neki drugi problem. Poput alkoholizma, droge, pretilosti, cijepljena protiv zaraznih bolest. Problem nesupstancijalnih ovisnosti nimalo nije sličan navedenima. Jasno je da postoje opće podudarnosti, ali specifično on zahtijeva nove stručne algoritme u pristupu i rješavanju svakoga pojedinačnoga slučaja odnosno osobe.

Postoji li povezanost između ovisnosti o internetu te virtualnom svijetu i sklonosti virtualnom zlostavljanju, odnosno potrebi da se nekoga zlostavljanja i putem društvenih mreža, chatova, mobitela?

■  Za virtualno zlostavljanje nemamo podataka, ali bismo svakako spomenuli agresivnost generalno, koju vrlo često vidimo. Vizualizacija i velika količina pokretnih slika u malom vremenu dovodi čovjeka do umne zaslijepljenosti. Njegov um i moć prosudbe pada u nižu sferu sadržajnog promišljanja i mogućnosti ocjenjivanja bitnog od nebitnog, dovodeći ga u zabludu i pasivnost. Pasivnost vodi u regresiju, egocentrizam, a egocentrizam vrlo često za odgovor daje agresiju ako mu se ne pruži ono što egocentričan mentalni sklop u zabludi smatra da mu pripada.

Jesu li nam ambulante ovakvog tipa, kao u KBC-u Sestre milosrdnice, danas potrebne i u drugim gradovima? Je li ovisnost o internetu i virtualnome pogrješno povezivati samo s djecom iz većih gradova i urbanih sredina?

To je rastuća pojava za koju pretpostavljamo da će u budućnosti uzrokovati značajan problem na niz razina, od psihološke, socijalne, kognitivne i obiteljske. Dosadašnja iskustva nam govore da se ona javlja i u manje razvijenim sredinama. Dolazili su nam korisnici i iz seoskih krajeva te iz šire okolice Zagreba. Svakako da bi takvih ambulanti trebalo biti što više ne bismo li osigurali stanovnicima naše zemlje odgovarajuću skrb. Problem je što se radi o novom entitetu koji prvo traži senzibilizaciju struke i upoznavanje problema, pa potom i opće populacije, koja prvo mora shvatiti da se radi o problematičnom momentu u emocionalnom razvoju te mlade ili odrasle osobe, pa potom i reagirati.

Koji su najcrnji scenariji koje možemo zamisliti u budućnosti? Može li se dogoditi da živimo neprekidno umreženi, nesvjesni razlikovati stvarnost od virtualnog svijeta, kao u Matrixu?

Mnogo je možebitnih loših scenarija, ali gledajući plan ličnosti vjerojatno ćemo odgojiti psihopate. Svako normalno dijete u dobi od oko tri godine počne prkosno odgovarati na pitanja s 'ne', nastojeći spriječiti protruziju roditelja u sebe kao individuu. I to je normalan put do identiteta. Međutim, ako na svako 'ne', ne slijedi i neko 'da', i to tako traje godinama, to je put koji vodi u prazninu ličnosti, u nastanak onoga koji ne zna ni što bi htio, ni što bi trebao činiti, ni što bi trebao htjeti. To je nažalost put u psihijatrijski poremećaj. [ IZ DRUGIH MEDIJA | ŠKOLSKE NOVINE | Razgovarao Branko Nađ ]

 

Vezani članci
Školski portal: Dinka JURIČIĆ: Kriza vizija i čuvanje svojih zona udobnosti najveća su opasnost

Dinka JURIČIĆ: Kriza vizija i čuvanje svojih zona udobnosti najveća su opasnost

... komunikacijskim vještinama i brzome čitanju, a i glavni je…

Školski portal: Personalizirano učenje naspram personalizacije učenja

Personalizirano učenje naspram personalizacije učenja

…podijelila je njihovu ideju o personalizaciji učenja. Prije nego što…

Školski portal: Danas je znanje na jednoj strani, a stvarnost na drugoj

Danas je znanje na jednoj strani, a stvarnost na drugoj

Pojava općedostupnoga interneta i Googlea mogla bi iz korijena izmijeniti…

Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Kako smo građanski odgoj imali još 2004.

Kako smo građanski odgoj imali još 2004.

PREOBRAŽAJ - Retardirane ljude, možda? - …

Školski portal: Dinka JURIČIĆ: Kriza vizija i čuvanje svojih zona udobnosti najveća su opasnost

Dinka JURIČIĆ: Kriza vizija i čuvanje svojih zona udobnosti najveća su opasnost

... komunikacijskim vještinama i brzome čitanju,…

Školski portal: Digitalni sadržaji i aktivnosti [21.]

Digitalni sadržaji i aktivnosti [21.]

■  1. RAZRED  ■ PRIRODA I…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…