… komunikacijskim vještinama i brzome čitanju, a i glavni je motor 

izrazito popularne Facebook grupe KAKO MOTIVIRATI UČENIKE. S Dinkom smo razgovarali o njenim mislima o odgoju i obrazovanju, projektima pa i o načinu života. Kao i na njenim motivacijskim predavanjima tako i u tekstu do izražaja prvenstveno dolaze slojevi inspirativnih misli koje zovu na primjenu u praksi. 

Pođimo od lakše teme. Krenemo li u istraživanje vašeg imena koristeći se Googleom, jedna od prvih stvari koju ćemo uočiti je da živite u drvenoj kućici u kojoj ostvarujete cijeli niz zanimacija. Moram reći da sam ljubomoran. :] Kako je do toga došlo i što donosi takav način života?

■   Drvena kućica negdje u šumi san je svakog introverta kojemu sutišina i samoća milije od buke i gužve. Ja sam svoj san počela ostvarivati prije petnaestak godina kad sam kupila drvenu kućicu i imanje o kakvom sam oduvijek sanjala. S malo love i puno, puno entuzijazma polako sam je uređivala ne ustručavajući se koristiti se dobrim stvarima s krupnoga otpada. Dakako, morala sam naučiti razne poslove: od izrade podnih mozaika od slomljenih pločica preko izrade namještaja do obzidavanja štednjaka starim ciglama da mi se ne zapale drveni zidovi. Kasnije sam nabavila tkalački stan pa sve ormare u Zagrebu počistila od stare odjeće, pretvorila je u krpice i utkala u krpare. O čemu govorim, zaboga? O ekologiji duše. O krugu recikliranja, kreiranja, osobnoga rasta. Živim bez televizora, radija, novina, ali imam Kindle reader, brzi internet, kamin u kojem uvečer gori poneka cjepanica, centralno grijanje i dva šašava mješanca iz prihvatilišta.

Odgajajući četvero djece [koja su sad već odrasli ljudi], naučila sam rasporediti vrijeme tako da ga imam za sve što poželim. Ovisna sam o čitanju i učenju, neprestano studiram nešto novo na MOOC-ovima koje odabirem na stranici www.coursera.org. Upravo sam završila MOOC Moralities of Everyday Life koji je vodio profesor Paul Bloom s Yalea. Sad se nadam novom kolegiju svog omiljenog ekonomskog biheviorologa Dana Arielyja jer me njegov kolegij o iracionalnosti ljudskih ponašanja istinski impresionirao. Volim se služiti Web 2.0 alatima jer mi omogućuju kreativnost, volim ih testirati i čeprkati po forumima tražeći ideje za rješavanje različitih problema.

Kad sam spomenula ekologiju duše, mislila sam na sve to zajedno: živjeti ondje gdje želiš, onako kako želiš, raditi ono što te veseli, ne robovati vremenu, situacijama, ljudima, trendovima i konzumerizmu, učiti, stvarati, promišljati.

Kako je 2014. godine raditi za jednog izdavača? O pipcima krize govore svi, a posebno oni koji se bave izdavanjem knjiga. Meni se ne čini tako strašno i ništa posebnije od opće hrvatske ekonomske krize.

■  Loših je vremena uvijek bilo. Mislim da su ekonomske krize puno manji problem od kriza vizija i kriza izazvanih inzistiranjem na svojim zonama udobnosti. Maestro Itzhak Perlman jednom je koncert u Metropolitanu odsvirao samo na trima žicama jer mu je četvrta pukla na samom početku i nije ju htio zamijeniti jer je pucanje žice shvatio kao umjetnički izazov. Na kraju koncerta novinarima je izrekao onu slavnu rečenicu: „Posao umjetnika je da s onim što ima napravi najbolje što može“. Krizna nas vremena ili melju ili čine umjetnicima koji, s onim što imaju, rade najbolje što mogu. I bolje od toga.

Izdavanje udžbenika posebna je vrsta izdavaštva, nimalo nalik ostalima. Kompliciraju je brojna ograničenja proistekla, s jedne strane, time što je obrazovanje u nadležnosti Vlade, pa udžbenici moraju biti napravljeni prema zadanim programima [za koje se svi slažu da su zastarjeli i glomazni], a s druge strane, pedagoškim standardima dizajniranim u prošlome stoljeću s dikatatom faktografije i sumativnoga ocjenjivanja koje od učenika uglavnom traži pamćenje podataka umjesto kritičkog razmišljanja. Mi imamo ekipu koja može napraviti fenomenalne klasične udžbenike koji bi učenike naučilii faktografiji i kritičkom mišljenju, ali takvi bi udžbenici pali na natječaju Ministarstva za udžbenike jer ih je nemoguće napraviti u kruto propisanim tehničkim udžbeničkim standardima. Imali smo neugodno iskustvo s iznutra integriranim udžbenicima za razrednu nastavu kad su nam cijeli projekt upravo zbog tehničkih razloga zaustavili. Imamo razrađene koncepcije za udžbenike integriranih udžbenika za konceptualno i problemsko učenje u kojima bi naprimjer kemija, fizika i biologija bile komplementarno isprepletene. No tko bi poučavao po tim udžbenicima ako se kod nas profesori kemije, fizike i biologije ne školuju integrirano? Možete li zamisliti profesora fizike koji predaje kemiju?

No ima toga još. Mi u Školskoj knjizi imamo ljude i alate koji bez problema mogu proizvesti materijale za iskustveno učenje kakvo nudi Augmented Reality. Zamislite koju bi to tek čudesnu i motivirajuću revoluciju u učenju i poučavanju izazvali. Nažalost, odluke o takvim materijalima te educiranje učitelja za kopernikanski obrat u poučavanju današnjih učenika digitalne generacije [Prenski ih zove digitalnim urođenicima] nije na izdavaču, ma kako on to spreman bio učiniti. To je ono što u svojih dvadeset godina rada u Školskoj knjizi osjećam kao krizu s kojom se bori izdavač udžbenika. Ekonomske krize dolaze i prolaze, ali krize vizija i čuvanje svojih zona udobnosti nešto je puno opasnije.

Ovo je pitanje kojim ću izreći i jednu tezu, ali zašto se dobiva dojam da su hrvatske reforme obrazovnog sustava uglavnom neuspješne? Na Facebooku je izrazito popularna grupa „Kako motivirati učenike“, a meni se čini da bi jednako inspirativna trebala biti i „Kako motivirati profesore“.

■   Reforme su u principu neuspješne ako su nametnute odozgo, a od ljudi u praksi se ultimativno traži da ih prihvate i promijene svoja ponašanja. Takve reforme, koliko god bile  kvalitetno zamišljene, lome se zbog otpora onih koji bi ih trebali iznijeti na svojim leđima. Drugi razlog zbog kojih reforme bivaju osuđene na neuspjeh je psihološki: ako se svakih nekoliko godina traže neke drastične promjene, ljudi naprosto odmahnu rukom i ta traženja više ne shvaćaju ozbiljno. Zapravo, to je šteta. HNOS koji je prošao pedagoškim nebom kao komet, razbudio je i razigrao mnoge kreativne učitelje. Kurikularni pristup koji se temelji na razvijanju kompetencija sjajno je zamišljen i doista bi mogao učenike učiniti spremnijim za život. Ali nikakvih efekata od njega ako se, umjesto na razvijanje životnih kompetencija kod učenika, učiteljski napori svedu na drukčiji način ispunjavanja nabujale pedagoške dokumentacije kao što je to uglavnom slučaj.

Ja ne radim u školi. Nemam svog prosvjetnog savjetnika koji svojim filtrima procjenjuje moje znanje i moj rad. Znam koliko ulažem u sebe, znam koliko znam i sama donosim svoje zaključke. Učitelji nemaju tu sreću. Oni od svojih savjetnika dobivaju naputke i preporuke kako moraju raditi. Često su njima zbunjeni, frustrirani, izbezumljeni, uplašeni. Facebook grupu „Kako motivirati učenike“ osnovala sam prije više od godinu dana potaknuta željom da okupim grupicu ljudi koja će o poučavanju misliti drukčije, slobodnije, kreativnije, osobnije. Grupicu onih koji neće slušati naputke i kukati, nego će istraživati, komunicirati, razmjenjivati iskustva i tražiti rješenja. Krenula sam od problema koji muči svakog učitelja novih generacija: kako motivirati učenike. Tajna je jednostavna: ne im prenositi znanja. To je nešto što smo morali raditi prije interneta kad su podaci bili slabo dostupni. Čip koji učitelj mora promijeniti u svojoj glavi je čip njegove uloge: nije mu posao raditi ništa od onoga što učenik može i sam.

Posao mu je motivirati učenike, pomoći im ondje gdje zapnu i naučiti ih samostalno učiti. U svijesti mnogih učitelja živi misao da moraju sve protumačiti, nacrtati, podcrtati, ispisati na ploču. Dok oni to rade, današnji se učenici dosađuju jer su pasivni. Zašto bi cijeli sat slušali nešto o čemu na kvalitetnom edukativnom Youtubeovom kanalu poput One Minute Science mogu, sve što o tomu treba znati, naučiti u manje od tri minute s pomoću animacija, simulacija, kratkih i duhovitih primjera, uz dobru glazbu, kod kuće i u vrijeme koje sami odaberu?

Ključna je uloga današnjega učitelja: uloga kustosa koji odabire i usmjerava na najbolje i najzanimljivije, motivirajuće resurse. Moja omiljena antropologinja Margaret Mead napisala je da „nikada ne treba sumnjati u činjenicu da mala skupina promišljenih i zabrinutih građana može promijeniti svijet. Uistinu, dosad su ga jedino oni i mijenjali.“ Tom sam grupom htjela pokrenuti malu skupinu građana. Skupina je narasla na otprilike 9000 učitelja i nismo promijenili svijet. Ali su mnogi od njih, zahvaljujući razmjeni iskustava u toj grupi, promijenili način na koji percipiraju svoju ulogu u poučavanju, izgradili svoju filozofiju poučavanja i promijenili način na koji rade u svojim razredima. I zadovoljni su onime što su postigli jer su učenici doista motiviraniji. Dakle ne treba nam grupa za motiviranje učitelja. Učitelja najviše motivira kad uspije motivirati svoje učenike. Evo i dokaza za to: jučer sam u Facebook grupi „Kako motivirati učenike“ objavila ovaj post:

Kad je davne 1957. obaviješten da mu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, Albert Camus prvo je pomislio na svoju majku, a odmah zatim na svoga prvog učitelja. Jedino pismo koje je tih dana napisao bilo je pismo staromu učitelju.

Ima li ljepšega priznanja za naš rad od susreta s bivšim učenicima koji nas zaustave na ulici, izljube i zahvale nam za ljubav i trud koji smo u njih uložili?

Četiristotinjak je učitelja lajkalo, dijelilo, komentiralo:

Marijana Kralj Hvala mojoj učiteljici Elizabeti jer sam uvijek u njoj vidjela uzora. 

Emanuela Slavski To je osećaj što nikakve pare ne mogu nadoknaditi.  

Zvjezdana Malović Uvijek s poštovanjem gledam svoje učiteljice. Imala sam tri. Sve su mi jednako drage. I one mene cijene. I vidim ponos u njihovim očima.  

Sanja Sabljak Moja učiteljica u 1. razredu zvala se Zdenka i jako sam ju voljela. Sad je viđam često na našoj lokalnoj tržnici kako prodaje povrće. Prestala je već u mom djetinjstvu raditi u školi, pretpostavljam da nije završila studij ili je bila druge struke. Svaki put kad je vidim, osjećam pred njom nekakvu posebnu zahvalnost i poštovanje.

Marina Jovanović Moj se učitelj zvao Josip Fanuko, preminuo je u vrijeme kad sam se dvoumila oko izbora fakulteta. Naravno da sam upisala Učiteljski fakultet i dan danas se trudim biti učitelj dostojan njega. 

Martina Supančić Ovo je prekrasno! I ja sam danas učiteljica zbog toga što su me inspirirale moje najdraže učiteljice, prekrasne osobe. Nadam se da ću i ja nekoga nadahnuti da odabere ovaj ne uvijek lagan, ali ipak prekrasan poziv.

Spomenka Horvat Mene je moja učiteljica tukla tankom šibom i slala me psihologu jer sam šetala i pjevala za vrijeme nastave. Psiholozi su samo ustanovili da je meni bilo dosadno. Možda sam zato i išla u prosvjetu da se nekom drugom djetetu to ne dogodi.

Radmila Hodinj Kad sam išla u 2. razred osnovne škole napisala sam u sastavu da želim biti učiteljica. Ali bila sam toliko slabog pouzdanja u sebe da me moja učiteljica nakon srednje škole doslovno uzela za ruku i odvela na Pedagoški fakultet da se u referadi prijavim za prijemni ispit! I evo me tu već 30 godina u poslu koji volim od kad znam za sebe!

Što vas u pedagoškoj praksi najviše ‘izbacuje iz takta’? Jeste li pristalica stava da su djeca preopterećena gradivom za koje se očekuje da svladaju? Je li gradivo neprimjereno za današnje ‘društvo znanja’? Jesu li obrazovne politike [ne]prilagođene potrebama današnje škole?

■   Sustavi i politike uvijek su takvi kakvi jesu i nikad nisu idealni. Sve dobro i sve zlo dolazi od ljudi, unatoč sustavima i politikama. Mene osobno najviše izbacuju iz takta oni koji precjenjuju svoje znanje misleći da su „pozobali“ svu mudrost svijeta te glavni junaci svojih monodrama, ljudi gluhi i nesposobni za dijalog. To su opasni ljudi, bili oni u komisijama koje kroje programe, odobravaju udžbenike, sjede u razredima i gnjave učenike.

Kad je riječ o obrazovnim politikama, povijesna je i globalna činjenica da nijednoj vlasti ne odgovara da učitelji uče djecu misliti svojom glavom. Puno ih je sigurnije zatrpati činjenicama koje treba upamtiti [i uplašiti ih jedinicama ako to ne popamte], nego ih učiti logičnom razmišljanju i argumentiranom raspravljanju. Zamislite kako bi izgledala država u kojoj bi ljudi bili naučeni kritički razmišljati: ne bi nasjedali na reklame i PR-ove, ne bi stalno nanovo padali na iste fore euforičkog demagoškog rodoljublja, ne bi neprestano kopali po povijesti tražeći krivce. Hladne bi glave sjeli za stol, pretresli probleme, dogovorili se oko rješenja pa maknuli podobne, a sposobnima pomogli da poprave ono što nije dobro kako bismo zajedno krenuli naprijed.

Poznato je da se učenje odvija i u izvanškolskim uvjetima i aktivnostima. Koliku ulogu pridajete javnim knjižnicama u oblikovanju pozitivnije klime za učenje?

■   Odgovor bih sažela na dvije ključne stvari: dostupnost informacija i ulogu knjižničara. Informacije su posvuda i nikad nisu bile dostupnije. Nekome se može učiniti da je odlazak u knjižnicu čisto gubljenje vremena jer jednim klikom miša možeš proguglati ili na Wikipediji pronaći ono što ti treba. A upravo je u tome stvar: internet ima genijalnih resursa, ali i mnoštvo smeća. I Wikipedija isto. Djecu treba učiti da Wikipedija nije relevantan izvor. Ona može biti polazište koje će usmjeriti neko istraživanje u pravcima kojih se nismo odmah dosjetili, ali po prave i provjerene informacije još uvijek treba ići u knjižnicu.

Nad nabavkom knjižnoga fonda netko odgovorno bdije, blaga se godinama prikupljaju, obrađuju, čuvaju: referentne zbirke knjižnica neusporedivo su kompetentnije i sustavnije od onoga što možemo pronaći na internetu. A povrh svega, knjižnice imaju knjižničare koji će uvijek bolje od internetskih tražilica prepoznati što učeniku zaista treba i bolje će ga usmjeriti u njegovoj potrazi, bilo da je riječ o papirnatim knjigama, digitalnim materijalima u knjižnici ili resursima na internetu. Učenje je socijalni i emocionalni čin. Čvrsto vjerujem da će razvojem tehnologije uloga učitelja-motivatora i knjižničara-kustosa biti sve veća.

Pri Vašem izlaganju, a i pri brojnim i bogatim materijalima koje dijelite na društvenim mrežama, zamjetna je vrlo vješta koordinacija teorije i prakse. Upravo Vas kao profesionalca i praktičara želim pitati: djeluju li snažnije iskustva iz škole koju ste pohađali, u kojoj ste radili, ili neposredno iskustvo odgoja djece i unučadi? Vjerujem da je odgovor zbroj svega navedenog, no sigurno je nešto najjače utjecalo? Prema nekim teoretičarima, osobno iskustvo školovanja ostavlja najdublji trag u oblikovanju nečijeg djelovanja.

■   Jedna divna zen-priča o šalici čaja sažima ono što pokušavam reći: ništa novo ne možeš naučiti dok ne naučiš isprazniti svoju šalicu od starih znanja, iskustava, predrasuda, načina na koji gledaš na problem.

Pamtim i cijenim sve svoje učitelje, ali svoju diplomu staru gotovo četrdeset godina smatram potpuno bezvrijednim starim papirom.

Puno sam naučila i u školama u kojima sam radila i od svoje četvero djece. Svako je iskustvo osobno i to je njegovo ograničenje. Nema iste djece, ni istih razreda, ni istih škola. Iskustvo je važno, ali ga ne treba precjenjivati. Ljudi su često u zabludi kad misle da je najvažnija govornička vještina – dobro govorenje. Najvažnija je govornička vještina – slušanje. Isto je i s poučavanjem. Sasvim je svejedno što nekoga želiš poučiti ako mu to prezentiraš na način na koji on ne želi slušati. Cijela je mudrost dakle u tome da se uvučemo u učenikov način razmišljanja i prezentiramo mu materijale onako kako ih je on najradije spreman prihvatiti. To znači da ne postoji jedan najbolji način. Ni pet najboljih načina. Način ovisi o onomu komu se obraćaš. Svaki je razred priča za sebe, svakaje škola priča za sebe, svako je dijete priča za sebe. S golemim oduševljenjem gutam stručnu literaturu, ali zazirem od isključivih teorija koje propisuju da se mora ili da je bolje ovako ili onako. Bezbroj je načina i mnoštvo filtara kroz koje treba propustiti ono što učimo.

Ukratko, odgovor na vaše pitanje je: na moje poimanje poučavanja i učenja djelovalo je roditeljstvo, iskustvo rada u školama i cjeloživotnoga učenja na MOOC-ovima, ali najsnažnije od svega djeluju ciljane diskusije na tematskim forumima. Samo nas ciljani razgovor s pametnim i upućenim sugovornicima vodi do multiperspektivnosti. Slušaš tuđa iskustva i propituješ vlastita, uspoređuješ s onim što govori teorija, promišljaš, kompiliraš, argumentiraš, suprotstavljaš se i veseliš se kad netko smrvi u prah tvoju argumentaciju jer gleda iz kuta iz kojeg tebi nije bilo ni na kraj pameti pogledati.

Vi ste po mnogočemu vizionar: Vaša predavanja mnoge kolege smatraju inspirativnim, rado dijele i koriste se Vašim radnim materijalima koje postavljate na društvenim mrežama i u tome traže odgovore na izazove s kojima se susreću u učionicama. Kako zamišljate učionicu „daleke“ 2030. godine?

■   Mislim da je 2030. godina započela 2007. projektom koji se zove Flat Classroom. Riječ je o projektu učionice bez zidova, globalnom kolaborativnom projektu u kojem učenici, učitelji i razredi iz škola s raznih strana svijeta komuniciraju, surađuju i uče koristeći se WEB 2.0 alatima. Projekt su započele dvije K-12 učiteljice koje su živjele na dvama krajevima svijeta potaknute genijalnom knjigom The World is Flat [The Globalized World in the Twenty-First Century] Thomasa L. Friedmana nastalih na temelju njegovih kolumni u The New York Timesu. Knjiga je 2010. godine prevedena i na hrvatski. U knjizi je zgodna anegdota vezana uz Friedmanove kćeri. Nemam knjigu pri ruci pa ću je prepričati. Uglavnom, nekad su djeci govorili: moraš jesti, hrana se ne smije bacati, sjeti se samo gladne djece u Africi. A danas svojoj djeci treba reći: moraš učiti jer su Indija i jug Azije puni „nabrijane“ djece koja bjesomučno uče i koja će zauzeti radna mjesta za koja ti nećeš biti dovoljno kvalificirana.

Vjerujem dakle u suradnju, dislocirane heterogene timove, vrhunsko besplatno obrazovanje za one koji žele učiti te brisanje svih metaforičkih i stvarnih zapreka u širenju znanja.

Koje je Vaše omiljeno književno i stručno štivo? Koje portale i internetske stranice posebno volite?

■   Noću, kao Šeherezada, pročitam jedan dobar roman i započnem drugi i onda patim cijeli dan dok ne nastavim čitati. Zorom, kad sam najkreativnija, čitam stručnu literaturu i stranice koje pratim na internetu. Katkad mislim da bih se trebala liječiti od ovisnosti o čitanju. Otkad živim u svojoj drvenoj kućici daleko od grada i knjižnica, počela sam s gusarskih stranica besplatno skidati tone novih knjiga u PDF-u za svoj Kindle reader. Čak me više nije to stid priznati iako radim u izdavaštvu i svjesna sam kakve goleme financijske probleme svim vrstama izdavača i autora izazivaju gusarska skidanja. S druge strane, smatram da bi knjige i znanje općenito trebalo biti besplatno i svima dostupno. I sama dijelim baš sve što napravim, od knjiga do filmova i sve besplatno stavljam na svoje kanale na Youtubeu i ISSUU-u.

Od beletristike najmiliji su mi dokumentaristički povijesni trileri sa srednjovjekovnim temama. Katkad međutim „progutam“ poneki roman Stiega Larssona. Volim moderne bajke, ali ne volim fantastiku. Povremeno sam raspoložena za distopijsku fikciju pa se uhvatim Raya Brandburyja. Pretplaćena sam na stotinjak edukativnih e-zinea, stranica i kanala na Youtubeu.

Volim pratiti blogove na http://www.educatorstechnology.com i na http://www.brainpickings.org/ te članke u www.psychologytoday.com. Imam svoje omiljene kolumniste u velikim svjetskim časopisima. Na Youtubeu volim gledati predavanja na MIT-ovu edukativnom kanalu, a pratim i one fenomenalne edukativne RSA Whiteboard animacije, dok su mi prava poslastica dobri TED govori. [ IZ DRUGIH IZVORA | gkr.hr  | Razgovor vodio: Kristian Benić, objavljeno 30. studenog 2014.]