Što će nama toliko npr. pravnika, ekonomista, društvenjaka? A nismo ni trunku pomaknuli naše gospodarstvo od ruba

Demograf i geograf Stjepan ŠTERC 40-ak godina vezan je uz Geografski odjel zagrebačkog PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, gdje drži sedam kolegija, i otkriva nam ekskluzivno kako se najesen namjerava oprostiti od fakulteta i svojih studenata. No, ne odlazi u klasičnu mirovinu, već i dalje namjerava biti javno aktivan. Godinama upozorava političku vrhušku na sve veći odljev stanovništva, slabi natalitet, prirodni pad stanovništva i nezaustavljivu depopulaciju Hrvatske. I ne namjerava stati, iako mu smeta što akademska zajednica kojoj pripada nije aktivnija po društvenom angažmanu.

– Očito je formalni status pojedinaca u akademskoj zajednici i pisanje znanstvenih radova samo zbog životopisa važnije od sadržaja. Zato mi zapravo nije ni žao što nakon toliko godina odlazim iz tog sustava. Bit ću slobodniji, imat ću više vremena, a za svakoga tko želi pisati i biti aktivan i tko ima u sebi elementarnu građansku hrabrost uhvatiti se demografske problematike, uvijek će biti posla.

Otkud ta inercija u akademskoj zajednici?

■ Nemaju hrabrosti. Prvenstvo zato što nisu sigurni u ono što rade niti žele dovoditi u pitanje svoj formalni status. Stoga danas akademska zajednica ne ispunjava funkciju koju ima, poglavito vezano uz razvoj hrvatskog društva, iako smo javni djelatnici koji se financiraju iz proračuna pa bi upravo i to morala biti naša formalna obveza.

Je li naivno očekivati da bi se takav modus operandi mogao promijeniti doskora?

■ Poprilično, jer se cijela politička slika Hrvatske vrlo brzo preslikava na sve djelatnosti, među ostalim i na akademsku razinu.

Na koji je način političko stanje u zemlji ugasilo mladenački bunt?

■ Sve političke elite uvjeravaju nas kako se treba boriti protiv nekakvog populizma, ali na taj način možemo apstrahirati sve važnije događaja iz naše povijesti. Jesu li onda Hrvatsko proljeće 1971. ili borba za samostalnost 1991. bili populizam? Bez tog populizma i šireg bunta politički sustav stvara vlastite kriterije, kriterije vlastitog opstanka. I na svojevrstan se način radi o političkoj okupaciji, gdje nije važna ni znanost, ni obrazovanje, ni kultura ni drugi stupovi društva, nego su važne samo političke stranke i njihov opstanak na vlasti.

Je li te mlade ljude netko preplašio ili većina njih samo čeka da završi fakultet i ode u inozemstvo?

■  Preplašeni sigurno jesu, i velikom stopom nezaposlenosti u zemlju i teškim financijskim uvjetima u kojima žive njihove obitelji. Pa umjesto bunta i odluke za pokretanjem promjena, oni donose jednostavniju odluku – napuštanje zemlje. Zadnje ankete pokazuju nam kako tri četvrtine mladih ljudi namjerava otići iz Hrvatske. S druge strane, sve te visokorazvijene zemlje, koje se diče slobodama i ljudskim pravima, zapravo se žele domoći jeftine radne snage. Europa, s obzirom na strukturu stanovništva, godišnje treba pet milijuna novih radnika i potpuno je jasno da će isprazniti cijeli jug i jugoistok Europe u interesu vlastitoga gospodarstva. A to će svijetu prodati pod slobode kretanja, otvorene granice itd.

Može li se zaustaviti iseljavanje toga najobrazovanijega dijela društva, uspješnih studenata?

■ Naša država nema niti snage niti građanske hrabrosti da to pokuša zaustaviti. Dokle će Europa izvlačiti najvrjedniji potencijal svakog društva, a to su obrazovani mladi ljudi? Europske zemlje koje vladaju ne brine što će biti s našim gospodarstvom, što nećemo imati potencijal za inovativne djelatnosti.

Što mislite o hrvatskom obrazovnom sustavu?

■ Država je jako podcijenila vlastiti obrazovni sustav. I osnovne i srednje škole, ali i visoko školstvo. To se vidi iz financiranja, formiranih kriterija, kontrole sustava… A kada jedno društvo, a naročito država podcijeni vlastiti obrazovni sustav, naravno da njezina budućnost nije izvjesna.

Koja je najslabija karika cijele obrazovne vertikale?

■ Definitivno Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Zašto? Pa prošlo je već evo 27 godina od osamostaljivanja, a to ministarstvo nije napravilo elementarnu projekciju obrazovnih potreba hrvatskog društva i gospodarstva. Smeta me što MZO nije posložilo sustav sukladno potrebama hrvatskoga gospodarstva i društva i vrlo jasno iskazalo hrvatske obrazovne potrebe. Kome trebaju studiji koji usmjeravaju mlade na iseljavanje?! Osim kako bi se na tom studiju zadržala ekipa nastavnika koja je takoreći vječna, koja nije odgovorna nikome.

Jesu li takozvani vječni kadrovi razlog što nam se gospodarstvo ne miče s mjesta?

■  Vječni kadrovi i njihova prosječnost. Mi ne školujemo niti zapošljavamo na ključnim mjestima one najbolje. Ljude s velikom osobnošću i građanskom hrabrošću, spoznajno jake i stabilne. Takvi ljudi ne trebaju sustavu, ni političkom ni obrazovnom. Studenti su to prozreli, idu linijom manjeg otpora i zato niti nema nikakvog bunta. Preostao nam je beskriterijski obrazovni sustav, koji ne doprinosi hrvatskom društvu na način da bi ti mladi ljudi bili nositelji promjena i inovacija.

Ravnatelji strukovnih škola slažu se da je došlo neko vrijeme kada je praktički sramota raditi rukama. Zašto?

■ To je opet stvar izbora političkog sustava. Nekada davno imali smo vrlo razvijen tehnički odgoj i kulturu u školama, silne školske radionice gdje su djeca radila. Rukama stvarala nešto. Svladavali smo neke postupke i vještine bitne u svakodnevnici, od zamjene žarulje do zavrtanja vijaka. Danas moderna djeca ništa od toga ne znaju. Niti ih itko tome poučava. I takvo je stanje postavljeno kao dio vrijednosnog sustava društva.

Kurikularna reforma aktualna je već dugo vrijeme. Može li i kako taj projekt uspjeti?

■  Reforma obrazovanja ne bi smjela biti isključivo i jedino sadržajna. Mi vodimo rat o sadržajnoj reformi školstva, a još uvijek se mučimo s nekim objektivnim istinama iz naše prošlosti. Svjetonazorska je priča dominantna, a nakon toga slijedi interesna pa cjelokupni reformski zahvat u školstvu izostaje. Osim toga, reformu trebaju voditi najbolji koje Hrvatska ima, a ne selektivno stranački i politički izabrani.

Što neko društvo, sustav najviše razara?

■  Prosječni i sebični politički kadrovi. To nas mora brinuti. Iznenađuje me izostanak elementarnog bunta protiv toga. Nikakvog. Kada amortizirate pobunu protiv nesposobne i osrednje vlasti, a usmjeravate bunt javnosti na simbole i simbolične akte, onda ne možemo shvatiti niti zaustaviti razaranje društva.

Kakvu biste vi osobno školu voljeli pohađati?

■   Istu kakvu sam pohađao kada sam bio mlad. Osnovno školovanje stjecao sam u Kustošiji, pravoj kvartovskoj školi, gdje smo osjetili način druženja, života, poštovali smo odrasle i svoje učitelje. Potom sam išao u Prvu gimnaziju, izvrsnu, koja je u nekim segmentima bila jača nego moj kasniji fakultet. I zato cijenim to gimnazijsko usmjeravanje, iako bih uveo i razne poticajne mjere strukovnim školama, gdje bi se razvijala zanimanja i svladavale djelatnosti koje su potrebne svakom društvu pa i hrvatskom. Njemačka je recimo imala zanimanje zimmerman, s kojim se moglo popravljala puno toga u kućanstvu. Nama i danas treba primjerice takvo zanimanje i trebaju ljudi s tim vještinama, usprkos nužnoj orijentaciji modernim tehnologijama.

Bili ste dio izbornoga strožera Kolinde Grabar-Kitarović, izbornog stožera HDZ-a, autor ste plana izlaska iz krize, nominalno prihvaćenog, ali nikad implementiranog. Zašto?

■  Programski se sve lako prihvati, naročito pred izbore, ali kad se dođe na vlast vrlo se brzo vraća na stari način funkcioniranja i razmišljanja u kojem su apsolutno sve vrijednosti usmjerene na materijalno i financijsko i to postaje slika države. Tko kontrolira financije, taj kontrolira i usmjerava društvo i u takvom konceptu nema vrijednosti koje su vezane za ljudski potencijal. Ljudski potencijal najveća je vrijednost društva, prostora i svake djelatnosti. A to vlast apsolutno ne razumije. Zato što je cijeli ekonomski koncept sveden na dohvat jeftine radne snage u interesu profita.  

Radna snaga se stvara i poticajnom populacijskom politikom, zar ne? Toga kod nas nema.

■  Hrvata godišnje iseli oko 80 tisuća. Samo u Njemačku 57 tisuća prošle godine. Prošle smo godine imali i 18 tisuća više umrlih nego rođenih. To je nevjerojatno! A na to se nitko ne obazire niti na to vlast reagira. Znači, mi godišnje gubimo gotovo 100 tisuća stanovnika, a razina takve depopulacije ostavit će golem trag u strukturi radne snage i jako utjecati na sve djelatnosti i ukupno hrvatsko društvo i gospodarstvo. Populacijska politika sasvim će sigurno postati primarni hrvatski problem.

Jeste li upozorili na takvu projekciju premijera Plenkovića?

■  Osobno sam, prije dvije godine, prema narudžbi mirovinskih fondova i financijskog sustava države, izradio studiju od 170 stranica. Na promociji je bio i premijer i pola Vlade. Prije mog izlaganja premijer Plenković je otišao zbog obveza, ali ostali su njegovi ministri. Međutim, zna to premijer jako dobro, jer sam radio i HDZ-ov program demografske revitalizacije.

Zašto vas onda premijer ne sluša, zašto se barem ne pokuša zaustaviti depopulacija Hrvatske?

■  Ne slušaju me zato što je gospodarski tim u Vladi i oko Vlade nametno svoj dominantan stav. Misle da će se, ako srede gospodarstvo zemlje, samim time srediti i demografska situacija, a to je pogrešno. Rodnost, odnosno broj djece u obitelji oni pogrješno povezuju s financijskim statusom roditelja. Premijer se priklonio tome konceptu i sada mu se to vraća kao vrlo ozbiljan politički bumerang.

Trebali ste biti dio premijerova kabineta. Zašto niste?

■  Trebao sam po pozivu premijera biti, ali nisam zato što nisam želio biti nekakva formalna instalacija koja mirno stoji na konferencijama uz političare na primjer samo zbog pozicije. Kao javni djelatnik na fakultetu puno mi je primjerenije upozoravati hrvatsku javnost na demografske probleme pa i iz te razine mogu biti savjetnik.

Koje mjere konkretno predlažete?

■  Najprije se mora shvatiti kako je demografska problematika i nestanak hrvatske populacije strateško pitanje zemlje. Pri Vladi potom formirati ured isto takve razine, koji će biti iznad ministarstava, a koji će imati mogućnost izravno usmjeravati pojedine resore prema provođenju demografskih mjera. Zatim posložiti sustav mjera vezan uz pravnu i radnu sigurnost pojedinca, obiteljsku i financijsku sigurnost. Najvrjedniji dio društva naša su djeca i sukladno tome država se mora ponašati. Zašto naš porezni sustav ne razlikuje stope po broju članova obitelji, po regijama države, zašto pojedine resore ne dislociramo iz Zagreba u regije gdje je dominantna problematika tog resora? Ne činimo ništa od toga niti smo donosimo ključne odluke. Povrh svega, nemamo niti temeljnu strategiju razvoja hrvatskog društva. Što želimo, kamo želimo i s kim to želimo. Usvojimo to kao ustavni zakon, koji bi obvezivao svaku političku opciju koja dođe na čelo države.

Rađa se sve manje djece, škole ostaju bez učenika, neke su već zatvorene. Je li zatvaranje škole u nekom mjestu najgora stvar koja im se može dogoditi?

■ Gore od prirodnih katastrofa i kataklizmi. Nevjerojatno je što se događa u pojedinim regijama naše zemlje. To vidite tek kada odete u ruralne prostore u kojima se u samo nekoliko godina prepolovio broj učenika, u kojima nestaju cijeli odjeli, a počelo je i zatvaranje škola. Iza demografske problematike s druge strane ne stoji nikakav lobi koji bi u tome vidio interes, nemamo jaku pozadinu pa samim time ni podršku politike. Ipak, krajnje je vrijeme da vlasti shvate težinu i značenje problematike, jer su svi osim njih već shvatili kako je to temeljni problem hrvatske sutrašnjice. Vrlo je vjerojatno kako nas vezano za demografsku problematiku čekaju još teža vremena. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]