Sjedenje u redovima = tvorničko poučavanje, 19. stoljeće, viktorijansko poučavanje itd. Sve se to, naravno, spominje u pejorativnom smislu.

Ovako stoje stvari: sjedenje u redovima je sjajno, jer možete vidjeti svačije lice, u svakom trenutku, istodobno! Učionice nisu konfigurirane na ovakav način zato što je škola staromodna, već zato što je ovaj vrlo human raspored izdržao test vremena. I uvijek će izdržati.

Humano? Naravno da je humano. Dok poučavam, želim svakoga gledati u oči. Želim procijeniti njihovu reakciju, držati njihovu pažnju, želim komunicirati s njima. Cijelo vrijeme. Istodobno. To je najintimniji aspekt poučavanja: vizualni kontakt. To je važno i moćno. To je duboko ljudski element komuniciranja ideja i emocija.

Ja sam nastavnik matematike i fizike. I, naravno, ponekad moram zamoliti učenike da formiraju veću skupinu, iako su većinu vremena najbolje skupine parovi, „susjedi” iz klupe. Ponekad, naravno, želim da ustanu s mjesta i odrade neki praktični zadatak ili želim da se okupe u krugu kako bi nešto promotrili izbliza. Da, događa se.

No, u većini situacija kada poučavam, objašnjavam, upućujem, propitujem ili učenike pokušavam navesti na to da postavljaju pitanja, redovi funkcioniraju apsolutno fantastično. Radi li se tu o pokazivanju mog autoriteta, demonstriranju vodstva, kontroliranju, propitivanju učenika? Da, naravno da se radi o tome. To je moja odgovornost. Je li to nepošteno, opresivno postupanje prema „jadnim dušicama” u mojoj milosti? Nimalo. Oni me mogu vidjeti, gledati mi u oči, komunicirati sa mnom, uključivati se, slušati, učiti… Sve je to dobro. Učinkovito i djelotvorno, da. I ljudski, humano, da. Uvijek.

Jeste ikad čitali knjigu Grahama NUTALLA Skriveni životi učenika (Hidden Lives of Learners)? Ona govori o utjecaju vršnjaka na učenje. I nisu sve samo dobre vijesti. Kao što mogu vidjeti iz prve ruke na mojoj nastavi, učenici koji sjede u skupini neprestano ometaju jedni druge. Dinamika njihova vršnjačkog prostora vrlo je jaka. Imao sam prilike prisustvovati nastavi gdje je pola učenika sjedilo leđima okrenuto učitelju, neprestano izvrčući vratove i provodeći većinu vremena isključeni. Ponekad su grupni stolovi prisutni toliko dugo da je skupina razvila vlastitu grupnu kulturu sa snažnim nevidljivim zaštitnim poljem oko sebe kroz koje je teško progurati bilo kakvo učenje. Naš privatni prostor, držite se podalje!

Zato, ljudi, molim vas. Škole budućnosti neće se sastojati isključivo od interaktivnih mikropoda i spojenih autonomnih trijada, bit će tu i učitelja koji poučavaju djecu poredanu u redove, čineći poučavanje i učenje humanim. Hvala bogu.

………………

NAPOMENA

• Teacherhead – blog Toma SHERRINGTONA koji je poučavao 29 godina, sada je posvećen radu s učiteljima i pronalaženju suvremenih obrazovnih ideja.
• Izvor: teacherhead.com