Osnovna je zadaća projekta istražiti što se događalo za vrijeme Domovinskoga rata te kako je tada bilo u našim mjestima Antunovcu, Ivanovcu i Ernestinovu, ali i Osijeku, okolici kao i cijeloj Hrvatskoj. Kako učiteljica radi na dvije škole OŠ „Antunovac“ i OŠ Ernestinovo projekt je nastao suradnjom učenika povjesničara obje škole. Već pet godina školska skupina povjesničara radi na ovom projektu uz uspješnu  suradnju s hrvatskim braniteljima, učenicima i djelatnicima obje škole, mještanima, ali i važnim ustanovama koje pomažu u našem istraživačkom radu.

Svake godine dan uoči prisjećanja i obilježavanja dana okupacije mjesta Antunovca u kasnim poslijepodnevnim satima za sve učenike, mještane i suradnike organiziramo kulturno-poučnu manifestaciju Večer sjećanja. Tada prezentiramo sve aktivnosti koje smo kroz godinu ostvarili kao i odabranu temu Domovinskoga rata koju smo detaljnije istražili.

Razgovarajući o vremenu Domovinskoga rata uglavnom s braniteljima, tj. muškarcima, poželjele smo razgovarati i sa ženama koje su u ratnom razdoblju bile prisutne u našim mjestima. Htjele smo istražiti koliko ih je bilo, što su radile, kako su one doprinijele obrani naših mjesta i domovine. Učeći povijest primijetili smo da u našim udžbenicima i nema žena koje se ističu kao borci u ratu. Za žene se često smatra da nisu sposobne za borbu u ratu te su im se dodjeljivali lakši poslovi. Ipak, u našem mjestu postoji jedna žena koja ne odgovara tom opisu, a njezino je ime Nevenka (Gavran) Vujasin. Odlučile smo, dakle, istražiti njezin ratni put i napisati priču, istraživački rad o Heroju Domovinskog rata u našem zavičaju.

•  NEVENKA VUJASIN – ŽENA, MAJKA, BRANITELJICA

Rat je u Antunovcu započeo u ljeto 1991. godine i trajao sve do njegove okupacije 5. prosinca 1991. godine. Upravo u Antunovcu i počinje priča o našoj junakinji Nevenki (Neni) Vujasin. Gospođa Nevenka rođena je 1964. godine u Osijeku, no cijeli je svoj život provela u mjestu Antunovcu. Još od najranijih se dana bavila sportom. Trenirala je rukomet u rukometnom klubu u Osijeku. Za vrijeme ’80-ih godina htjela je osnovati ženski rukometni klub u Antunovcu, ali zbog prometne nesreće koju je doživjela, i kasnije rata, ipak nije. Nakon što se udala, 1989. godine rodila je kćer Anu. Godine 1990. postala je članicom Ženskog nogometnog kluba Osijek.

Antunovac se nalazi svega desetak kilometara južno od grada Osijeka. Ratnu stvarnost 1991. godine mještani su doživjeli u ljetnim mjesecima kada su iz smjera Tenje, gdje se nalazilo jako srpsko uporište,  započeli prvi minobacački napadi na selo. Prva ratna evakuacija stanovništva organizirana je krajem kolovoza jer su napadi na mjesto postajali sve učestaliji. U mjestu su ostali branitelji koji su odolijevali neprijateljskim napadima, iako se crta obrane vremenom pomicala, a neprijatelji su bili sve bliži svome cilju – zauzimanja sela. Ali i u takvim okolnostima u Antunovcu su ostali ljudi koji nisu željeli napustiti svoje mjesto, koji su pokušali oružjem oduprijeti se napadačima te oni koji su na svoj način pokušali doprinijeti obrani mjesta. Tada je i Nevenka Vujasin shvatila da ne može i ne želi napustiti Antunovac, ali ni biti u podrumu. Odlučila je pridružiti se braniteljima i pred neprijatelja stati s puškom u ruci na prvoj liniji obrane. Kako i sama kaže branitelji su je u početku prihvaćali s nepovjerenjem. Jer ona je ipak žena!? U obranu Antunovca priključila se 11. listopada 1991. godine kad su joj majka, sestra i kći otišle u Zagreb.

Zapovjednik obrane Antunovca dodijelio joj je poslove u kuhinji te dostavu namirnica. Zapovjedništvo antunovačke satnije 106. brigade nalazilo se u mjesnoj školi. Tamo su branitelji jeli, odmarali se, spavali. Dogovarali su aktivnosti i tražili rješenja kako izdržati svaki sljedeći dan pred napadima neprijatelja. Kako je vrijeme prolazilo, a stanje u selu postajalo sve teže, gospođi Nevenki nije bio problem dokazati da se u mnogočemu može mjeriti s muškarcima, a neke poslove odraditi možda čak i bolje. Radila je sve poslove koje joj je dodijelio zapovjednik: razvozila je hranu na položaje, vozila branitelje u autobusima, kamionima, a nekad i u svom žutom fići. Donosila je topli čaj na položaje. Dok su branitelji imali svoje smjene na položajima te se sa završetkom smjene vraćali u zapovjedništvo gdje su spavali i odmorili, gospođa je Nevenka radila svo vrijeme, bez određenih sati smjene. Kako se spavaonica nalazila u jednoj školskoj prostoriji (danas učionici) i u njoj spavalo na krevetima na kat i do četrdeset branitelja, naša braniteljica uglavnom je odlazila spavati svojoj kući pokušavajući si osigurati nekoliko sati sna i koliko toliko odmora. Ponekad bi, da se smiri od svega, samo sjedila u hodniku ispred učionica i čitala Zagorkinu Gričku vješticu.

U ratnom paklu koji je postajao sve gori i gori sve je manje postajalo bitno kojega ste spola. Nastojalo se preživjeti, pomoći jedan drugome, stvarala su se neraskidiva prijateljstva, ali su, na žalost, prijatelji i odlazili na položaje s kojih se nisu vratili. Jednog dana susjed ju je zamolio da ga odveze kući kako bi presvukao mokru odoru, tada je iz automobila vidjela svog školskog prijatelja Božu. Nakon nekoliko minuta vratila se do njega, ali granate su padale na sve strane. Sklonila se iza kuće, a Božo iza kestena. Geler joj je proletio iznad glave. Legla je na zemlju. Kada se okrenula i pogledala, vidjela je Božu gdje leži na zemlji. Znala je da je Božo mrtav. Taj joj je dan jedan od najtežih i nikada ga neće zaboraviti.

Nakon okupacije Seleša, Ernestinova i Laslova neprijatelj je sve snage usmjerio prema mjestu Antunovcu. Nevenka je tada, uz svoga supruga, naučila pucati iz 120 mm minobacača i držala liniju obrane s braniteljima do zadnjeg dana. „Bilo je to vrijeme kada naši životi nisu imali nikakvu vrijednost. Susret s nekim nije značio da će se i ponoviti. Naprotiv, nakon susreta i pozdrava jedan od nas mogao je u trenutku biti žrtvom zla koje se nadvilo. Granate su padale podmuklo i iznenada. Bile su namijenjene nama, nosile su naša imena, samo nitko od nas nije znao kome i kada. Pokušavali smo se prilagođavati i privikavati, pronalaziti svoj način opstanka.“ [1]

Unatoč svemu, u trenutcima mira između granatiranja sela, Nevenka je bila glavna pokretačica nogometnih utakmica s braniteljima koje je Zapovjednik ponekad i branio jer su branitelji znali uganuti nogu ili se ozlijediti te nisu mogli ići na položaje.

Nakon neprijateljske okupacije Antunovca, 5. prosinca 1991. godine, Nevenka je uzela mali odmor kako bi se nekako smirila i pokušala oporaviti od boli gubitka svog Antunovca, svoga 

doma i poginulih prijatelja. Ali već 12. prosinca javlja se u Zapovjedništvo zbornog područja Čepin gdje je bila raspoređena ponovno na prvu crtu obrane. Nevenka svjedoči: „Na postrojavanju naše pukovnije – u kojoj sam bila jedina žena na obuci – zapovjednik obuke rekao mi je kako to nije za žene. Moj zapovjednik voda tada je stao u moju obranu i rekao da sam ja vojnik kao i ostali. Odradili smo prvi dan obuke, i tada mi se zapovjednik ispričao što je posumnjao u moje sposobnosti. Na maršu od trideset kilometara bila sam pomoćnik na mitraljezu i nosila kutiju municije koja je težila preko dvanaest kilograma. Pojedinci su tražili da se stane kako bi se odmorili, no zapovjednik im je odgovorio.“Ako može Nena, možete i vi.“ Ništa mi nije bilo teško.“ [2]

Kroz cijelo to vrijeme ratnih strahota, bolnih i krvavih prizora s kojima se trebalo nositi svaki dan, Nevenka je mislila i na Anu koja je tada imala samo dvije i pol godine. S Nevenkinom majkom i sestrom, Ana je bila u Zagrebu čekajući mamu koja je s vremena na vrijeme uspijevala uzeti kratki predah i otići vidjeti kćerkicu. Na trenutke se maknuti s prve crte obrane kako bi samo nekoliko sati držala u rukama svoju malu Anu, koja je, na sreću, bila toliko mala da nije razumjela kako je taj zagrljaj možda njima i posljednji. I otac i majka s puškom u ruci, rame uz rame, branili su njezin dom.

Nevenka je istupila iz Hrvatske vojske 1995. godine, a godinu prije rodila je i drugo dijete, sina Tomislava.

Dok nam je govorila o događajima iz Domovinskog rata prisjeća se puno teških trenutaka, ali i dosta anegdota. Neni i njenom suborcu na straži završavala je smjena. Dok je otišla probuditi njihovu zamjenu dogodilo se nešto neobično. Upravo je zaspala kada ju je probudio drugi branitelj i rekao da se nešto vani događa te su se trebali organizirati i provjeriti što je to. Ni sami nisu znali što traže. Mislili su da ih napadaju neprijateljski vojnici. Na kraju su shvatili da su to bile samo divlje svinje. Dogovarali su se kako bi bilo dobro uhvatiti ih. Sljedeće su se večeri divlje svinje opet vratile. Oni su hodali stazom dok su svinje išle kroz gustiš. Čim su im se divlje svinje našle na putu, Nena je rafalom počela pucati po njima dok su ostali pucali metak po metak. Zbog toga su skoro završili u zatvoru jer su neki vojnici mislili da napadaju Antunovac.

Na pitanje što znači biti heroj u ratu Nevenka odgovara kako su u to vrijeme svi ljudi koji su ostali braniti svoje domove i našu Hrvatsku bili heroji. I žene i muškarci. Nikada nije razmišljala da nešto ne može  napraviti ili raditi dobro samo zato što je žena. Danas kada se sjeti ratnih vremena priznaje da je bilo teže samo zato to su je muškarci drukčije doživljavali, ali to je bilo samo dok ju nisu upoznali. Kada su shvatili da radi sve poslove sa strašću i sa snagom, pa često i više od njih, nije više bilo nikakvih predrasuda i stvorena su velika prijateljstva.

Nevenka Vujasin danas je ratni vojni invalid i u mirovini je. I danas je puna energije i želje da i ona doprinese očuvanju spomena na ratne dane te sudjeluje na raznim sportskim manifestacija, maratonskim utrkama, raznim memorijalnim događanjima. Bavi se sportom, žena je i majka, ali uvijek i braniteljica. Žena, majka, braniteljica kaže: „Pa što ako sam žena? Moram braniti svoje!“ [3]

Istražujući priču o Nevenki Vujasin željele smo dokazati da žene nisi slabije od muškaraca. I druge žene, koje možda nisu bile na prvim crtama obrane, u Domovinskome su ratu bile od velike važnosti. Pružale su braniteljima podršku, brinule se o djecu, o starijim ljudima, o ranjenicima, kuhale su i čistile. Gospođa  Nevenka za nas je heroj jer je jedna od žena koje su srušile predrasude kako žene ne mogu biti s muškarcima na ratištu te da ne mogu podnijeti stradanja i fizičke napore. Žene su kao i muškarci jednako dobri i požrtvovni borci jer ih je u borbama Domovinskoga rata vodilo srce i ljubav prema bližnjima, a ponajprije ljubav prema domovini.

……………………..

PRILOZI

 Fotografija Glasa Slavonije (privatna zbirka, Nevenka Vujasin)

Članak Glasa Slavonije, siječanj 1992.