Stigla sam na novi kontinent – Australiju! Za prvi sam susret odabrala zapadnu obalu i odmah krenula u pustolovinu od Pertha do Exmoutha – u budget verziji, naravno, jer Australija i budžet prosječnog učitelja iz Hrvatske nisu baš najbolji prijatelji. Ovdje su moji dugogodišnji favoriti iz svijeta faune: koale, klokani i cijela ekipa preslatkih stvorenja o kojima sam sanjala još od djetinjstva.

Bilo je proljeće (ili nešto što Australci tako zovu) pa je shopping dugih rukava pao već prvi dan – prilagodba na južnu hemisferu ipak traži određene mjere opreza. Budući da sam putovala uz maleni ruksak od samo 8 kg, i do Australije mi nije trebala topla odjeća, logika je odabrala ovu varijantu.

Plaže su u Perthu stvarno nevjerojatno čiste, a Ocean Beach izgleda kao da ga je netko naslikao – divljina, beskrajno plavetnilo i pogled koji oduzima dah. Australija me očarala na svim razinama: priroda, kultura, ljudi…

Piše: Maja MAČINKO

Svi su nevjerojatno srdačni i opušteni, ritam života je nekako sporiji, a hodanje ili vožnja automobila bosonog čini se kao sasvim normalna stvar. Ipak, ništa se ne može usporediti s trenutkom kad prvi put uživo ugledate koalu ili klokana. To je ljubav na prvi pogled.

♦ ROTTNEST OTOK ♦

Čekajući početak grupne ture, odlučila sam solo skoknuti na jedan od obližnjih otoka. Na Rottnestu me dočekao moj unajmljeni bicikl, ali i prizor koji nisam očekivala. Dok se trajekt približavao obali, more je odjednom oživjelo – kitovi su skakali i izranjali iz vode kao da su odlučili prirediti privatni show i pozdraviti putnike. Spektakl, koji se teško zaboravlja, u potpuno besplatnoj režiji.

Na brodu sam čula i zanimljivu priču o tome kako je Rottnest dobio ime. Davne 1696. nizozemski je istraživač Willem de Vlamingh prvi kročio na otok i ugledao male životinje koje su ga podsjetile na goleme štakore. Zaključio je da su upravo to – i otok nazvao Rattennest ili „štakorsko gnijezdo”. Tek se kasnije saznalo da su te „štakorolike” životinje zapravo quokke – mali simpatični torbari, poznati i kao „najsretnije životinje na svijetu” zbog svog neodoljiva osmijeha. Naravno, nisam propustila priliku za selfie s jednom od njih!

Dio sam dana provela istražujući otok na biciklu, otkrivala skrivena mjesta i prelijepe uvale. Kupala sam se dva puta – voda je bila savršeno prozirna i ugodnih 19 stupnjeva, čak stupanj toplija od zraka. Rottnest je jedan od onih otoka na kojima se vrijeme uspori, a prizori ostanu u sjećanju zauvijek. Isplati se čak i prespavati, ali ja sam već imala novi plan – zaputiti se dalje prema divljoj netaknutoj obali Australije.

♦ PINNACLES PUSTINJA I KRAJOLICI AUSTRALIJE ♦

Nakon Rottnesta pridružila sam se grupi i krenula u istraživanje zapadne obale Australije, od Pertha sve do Exmoutha. Tek kad krenete voziti uz obalu, počnete shvaćati kolika je ovo zemlja. Australija je gotovo veličine cijele Europe, ali s neusporedivo manjom naseljenošću. To znači samo jedno – ogromna netaknuta prostranstva gdje priroda dominira i gdje se osjećate kao sićušni putnik u beskrajnom prostranstvu.

Jedno od najneobičnijih mjesta, na kojem smo se zaustavili, bio je Pinnacles Desert, pustinja nalik nekom drugom planetu. Tisuće vapnenačkih stupova strši iz zlatnog pijeska kao da su okamenjeni duhovi prošlih vremena. Krajolik izgleda nestvarno – u jednom trenutku imate osjećaj da ste na Marsu, a u drugom očekujete da će se iz pijeska pojaviti neka drevna civilizacija.

Ono što mi je, možda, još više ostalo u sjećanju, bio je izlazak sunca u jednom od nacionalnih parkova. Ustajanje u tri ujutro nije nešto što bih inače radila iz čiste zabave, ali nagrada je bila toga vrijedna. Dok su se prve zrake sunca prelijevale preko krajolika, iz sjena su se pojavili klokani i wallabiji polako skakućući kroz jutarnju izmaglicu. Biti dio tog prizora, u njihovu prirodnom okružju, bio je trenutak apsolutnog mira.

Australija je dom mnogih fascinantnih (i ponekad zastrašujućih) stvorenja. Pauci su ovdje posebna kategorija. Iako nisu svi smrtonosni, brzo sam naučila pregledavati cipele prije obuvanja i podizati WC dasku s određenim oprezom – jer nikad ne znaš tko se može sakriti unutra. U Australiji priroda uvijek ima prednost, a čovjek je samo gost u svijetu koji funkcionira po svojim pravilima.

I tako je moje putovanje zapadnom obalom tek počelo: pred nama su bili kilometri divljine, skrivene plaže, crvena tla i nezaboravni susreti s australskom florom i faunom.

♦ MONKEY MIA – IGRA SREĆE S DUPINIMA ♦

Vozili smo prema Monkey Miji, malenom rezervatu unutar Shark Baya, poznatom po divljim dupinima koji već desetljećima dolaze u plićak i druže se s posjetiteljima. Ovo mjesto nije klasičan turistički show – dupini ovdje nisu dresirani niti prisiljeni na interakciju. Oni dolaze kada žele, odlaze kada im dosadi, i točno znaju tko je gazda u ovom moru.

U večernjim satima, dok smo uživali u moru, nekoliko je njih neočekivano doplivalo sve do obale. Biti u vodi, dok ti dupini kruže oko nogu, bio je jedan od onih trenutaka koji ne možeš planirati – jednostavno ti se dogodi. Samo par minuta nakon što sam izašla iz vode, veliki je bijeli morski pas jurio mantu – i to u istom tom plićaku u kojem smo se malo prije brčkali. Prizor je bio spektakularan, pomalo zastrašujući, ali i podsjetnik koliko je svaki trenutak u divljini nepredvidiv i dragocjen. Uz mante, vidjeli smo i kornjače koje su se lagano njihale na površini – svijet u kojem je čovjek tek nijemi promatrač.

Iduće smo jutro ustali u cik zore jer je plan bio sudjelovati u poznatom hranjenju dupina u plićaku. Svakog jutra, ako se pojave, dupini plivaju do obale gdje ih rendžeri hrane ribama – dovoljno da ih nagrade, ali ne i da ovise o ljudima. Ovaj su put odlučili ne doći. Niti jednog bliže od usidrenih brodova u uvali gdje su se bezbrižno igrali, kao da nas namjerno provociraju. Vidimo vas, ali ne damo vam danas tu privilegiju. Još jedan dokaz da u divljini ništa nije zajamčeno što je, uostalom, i čini toliko posebnom.

Australija je do sada nadmašila sva moja očekivanja. Ovo nije zemlja koju se samo posjeti – ovo je mjesto koje se doživi. Njezina prostranstva, divlja priroda i nevjerojatni trenutci, poput ovih, čine da se osjećaš kao da si na rubu svijeta – samo ti i divljina. Nije ni čudo da se mnogi od mojih suputnika ovdje vraćaju već drugi, treći ili četvrti put… I sad mi je jasno zašto.

♦ SHELL BEACH – ČAROLIJA BEZ PIJESKA ♦

Zamislite plažu dugu 60 kilometara koja nema ni zrnce pijeska, već je potpuno prekrivena milijardama bijelih školjkica! Shell Beach jedno je od samo triju takvih mjesta na svijetu: uz ovu australsku ljepoticu, slične plaže postoje još u Egiptu i na Bahamima.

Ovdje raste samo jedna vrsta školjke koja uspijeva zahvaljujući nevjerojatno slanoj vodi, gotovo poput one u Mrtvom moru. Toliko je gusta da se u njoj bez napora možete izležavati i plutati. Tu su se školjke taložile tisućama godina stvarajući slojeve debele i do 10 metara. Dok sam hodala, imala sam osjećaj kao da koračam po ogromnom škripavom tepihu od školjki.

♦ EXMOUTH I NINGALOO ♦

Približavajući se Exmouthu, znala sam da me čeka jedan od najspektakularnijih dijelova putovanja. Ova je regija poznata po Ningaloo grebenu, manje poznatom, ali jednako očaravajućem rođaku Velikog koraljnog grebena. Ronjenje je ovdje prava avantura – kristalno čista voda, bogat morski svijet i osjećaj da ste se našli usred dokumentarca Davida Attenborougha.

I stvarno, vidjela sam sve! Mante su plesale ispod mene, kornjače su polako klizile kroz plavetnilo, ribe su blistale u svim bojama, a dupini su se po tko zna koji put pojavili baš kad ih nisam očekivala. Čak je i morski pas lijeno kružio oko grebena – dovoljno blizu da ga vidim, ali dovoljno daleko da ne požalim što sam uskočila u vodu.

Osim podmorja, Exmouth i njegova okolica imaju još jednu posebnost – crvene pješčane dine koje se stapaju s tirkiznim oceanom. Dočekali smo zalazak sunca uz pivo i smijeh dok su se boje na nebu mijenjale iz minute u minutu.

Australija je kontinent koji te osvoji. Više od 2500 kilometara u sedam dana: od Pertha do Exmoutha, prošli smo pustinju, netaknute plaže, divlje parkove i nestvarne krajolike. Australija nije samo zemlja, ona je stanje uma, prostor gdje se priroda još uvijek igra po vlastitim pravilima, gdje je svaki zalazak sunca spektakl i gdje nikad ne znaš hoćeš li ujutro piti kavu u društvu klokana ili pauka. A ovdje, dolje, na drugoj strani svijeta čak je i svemir malo drukčiji – Mjesec visi na nebu naopako, zvijezde sjaje u uzorcima koji su u Europi nevidljivi, a južno nebo pokazuje svoju posebnu čaroliju. I sada razumijem zašto se toliko putnika uvijek iznova vraća Down Under. Sigurno ću i ja.