Postoje neke destinacije o kojima sanjate od davnih dana. Sanjate, čitate o njima i čvrsto vjerujete da ćete ih jednoga dana posjetiti. Za mene su to Himalaje. Himalaje, Butan i Nepal. Još u eri kada smo masovno otvarali Facebook profile, jedna od prvih mojih fotografija bile su upravo one –  Himalaje, uz natpis: „Jednoga dana…”

I onda sam počela putovati, najprije po susjednim zemljama pa sve dalje. A moje Himalaje, čak i nakon toliko pročitanih knjiga i priča o njima, nikako da dođu na red. Godinama sam ih imala u glavi, čitala o njima, gledala fotografije, ali uvijek sam ih nekako odgađala..

Piše: Maja MAČINKO

Ni sama ne znam objasniti zašto… Možda su me se doimali preveliki, previše moćni da bih ih „tek tako“ posjetila. Možda su izazivali neku vrstu strahopoštovanja. A možda ni sama nisam bila spremna za njih. Vjerojatno sve pomalo.

No kada sam se našla u Indiji u studenom, više nije bilo isprike za odgode. Tim više jer se Butan ponovno otvorio i napokon smanjio turističku naknadu za posjet zemlji. Dugo je taksa za ulazak u zemlju bila vrtoglavih 200 dolara po danu. Zamislite, po danu! Onda su odlučili raditi na razvoju turizma i naknadu smanjili dvostruko. Ukinuli ju nisu, a vjerujem da nikada i neće jer time žele ograničiti broj turista u zemlji i tako očuvati svoju prekrasnu prirodu i okoliš. Taj iznos uključuje: smještaj, vodiče, hranu i naknadu za održivi razvoj. Inače, Butan je već 1999. godine zabranio plastične vrećice kako bi smanjio plastični otpad i zaštitio okoliš.

ZANIMLJIVOSTI O BUTANU

Butan još zovu „Zemlja sretnih ljudi“. Nakon pet dana provedenih u Butanu, mogu vam samo potvrditi da je doista tako. Ovdje se sve čini drukčije. Dok ostatak svijeta opsesivno broji BDP, Butanci su odabrali sreću. Umjesto ekonomskih brojki, njihova je mjera uspjeha bruto nacionalna sreća. Zamislite da vam Vlada kaže: „Nije važno koliko zarađujete, samo da ste sretni.“ Zemlja je to u potpunosti okružena Himalajama. Šume su posvuda, čak 70 % zemlje prekriveno je zelenilom. Neki u šali kažu da Butan više upija ugljik nego što ga proizvodi. Pušenje je ovdje zabranjeno, a falusi se za sreću crtaju po kućama.

U Butanu on nije tabu, dapače, svuda je: na zidovima kuća, obješen s krovova, suvenir u trgovinama. O falusima imaju čitav niz vjerovanja i razloga zašto su posvuda. Ima simboliku zaštite, sreće i plodnosti, a sve to zahvaljujući Drukpi Kunleyu, jednom vrlo nekonvencionalnom redovniku, poznatom i kao „Božanski Luđak“. Prema legendi, koristio se svojim falusom, nazvanim „Munja Plamene Mudrosti”, za obuzdavanje zlih duhova i nekonvencionalno podučavanje ljudi. U čast je Drukpe Kunleya izgrađen hram Chimi Lhakhang, odnosno „Hram plodnosti” koji posjećuju parovi iz cijelog svijeta tražeći blagoslov za potomstvo.

Butan je prva zemlja na svijetu koja je zabranila prodaju i distribuciju duhanskih proizvoda 2004. godine. Pušenje je dozvoljeno samo u privatnim prostorima, no caka je u tome da se duhan može nabaviti samo iz inozemstva uz visoke poreze.

Rajko, moj prijatelj s kojim sam se našla u Butanu, spada u onu kategoriju ljudi kojima je dan bez duhana i kave tehnički moguć, ali poprilično nezamisliv. Stoga je već po dolasku krenuo u potragu za „taktičkim mjestom“ gdje bi mogao zapaliti. Ljubazno smo pitali vodiče kakav je protokol, a odgovor je bio – diskretno iza kombija. S obzirom na to da se pušači ovdje rijetko viđaju, vodiči su mu se pridružili – ne da ga spriječe, nego su, vidno fascinirani, promatrali čitav taj proces. Po izrazu lica rekla bih da su prvi put vidjeli nekoga kako mota duhan uživo. Inače, za ulazak u Butan potrebna vam je viza koju možete dobiti samo od lokalnih agencija i vodiča preko kojih dolazite u zemlju tako da smo čitavo vrijeme imali društvo i bili dio malene zanimljive grupe putnika.

Još je jedna od zanimljivosti sam dolazak u Paro gdje je zračna luka, smještena na nadmorskoj visini od 2235 metara, okružena planinama visokim do 5500 metara. Zbog svoje zahtjevne lokacije i specifičnih uvjeta, slijetanje i polijetanje na ovom aerodromu smatra se izuzetno izazovnim, mada ne i opasnim. Zbog složenog prilaza i preciznog manevriranja kroz uske doline i planinske prijevoje, kažu da samo ograničen broj pilota ima dozvolu za slijetanje na Paro. Prema različitim izvorima taj broj varira: neki navode da je riječ o 24 pilota dok drugi spominju 50 ovlaštenih pilota, a u avionu su spomenuli isti taj broj od dvadesetak. Očekivala sam dramu, turbulencije, nagle zaokrete, možda i pokoji vrisak putnika kao u svim onim influencersko-dramatičnim prikazima tog slijetanja. Na kraju je sve je prošlo mirno. Slijetanje ovdje zahtijeva ručno upravljanje avionom bez pomoći radarskih sustava, a letovi su dopušteni samo tijekom dana i u određenim meteorološkim uvjetima. Noću se ne leti.

POD GROZNICOM NA TIGROVO GNIJEZDO

Tri mjeseca putovala sam svijetom potpuno zdrava. No čim sam stigla u Butan, sve je krenulo nizbrdo. Možda me konačno sustigao umor i iscrpljenost, a možda je na moje stanje utjecala nadmorska visina. Čim sam izašla iz aviona, osim nevjerojatno čistog zraka, osjetila sam blagu vrtoglavicu i mučninu. Neobičan osjećaj težine u prsima i manjak kisika, unatoč prekrasno čistom i svježem zraku oko mene. Spavali smo u kampu, u glamping šatorima u kojima smo čak imali i grijanje, no svejedno me čitavu noć tresla groznica.

Sutradan je vrlo rano trebalo krenuti na najzanimljiviji dio ture – uspon do Tigrova gnijezda. Poznati je to budistički samostan smješten na litici, na visini od oko 3120 metara. Prethodnu noć nisam oka sklopila od bolesti i trčanja na toalet. Svi su se spremali, potkrepljivali se doručkom dok sam se ja, blijeda i izmorena, jedva vukla do autobusa. Rajko je već ispijao svoju jutarnju kavu, a drugi su unosili opremu za uspon u kombi. Gledala sam planine u daljini i čitavo vrijeme sama sa sobom vodila rat. Jesam li trebala ostati u krevetu, što ako mi se stanje pogorša, imam li ventolin sa sobom?! Stotinu misli, ali za mene odustajanje nikada nije bila opcija. I tako smo krenuli u avanturu.

U kombiju nam je vodič ponudio opciju najma konja do polovice uspona za one koji nemaju kondiciju za čitav uspon. Nikada nisam bila za iskorištavanje životinja pa sam to odbila, iako mi i dalje nije bilo dobro. Kada smo krenuli, najavila sam ekipi da me ne čekaju uspinjući se jer to je bilo besmisleno. Znala sam da ću se kretati puževim korakom i da bi ih to samo usporavalo. Tako je grupa otišla, a ja sam krenula prema gore sama uz misao: idem do kuda mogu, i gotovo! Putem su me grupe veselih turista prestizale, susrela sam brojne zadihane redovnike na misiji, upoznala dječake redovnike u odorama, koji su se međusobno nosili na leđima, i vodila rat sa svojim tijelom da upregne i izdrži. Grupa je do vidikovca stigla za otprilike sat vremena, a meni je trebalo dvostruko više. No stigla sam i napokon ugledala samostan na litici koji sam dotad gledala samo na fotografijama i u knjigama. Dok sam ja stigla do vidikovca, ekipa je već bila u samostanu te su mi rekli da nemam vremena za krajnji uspon. Moram priznati da sam bila pomalo tužna i razočarana što nisam imala priliku otići do kraja, no u isto vrijeme i ponosna što nisam ostala u krevetu došavši do tih 2800 metara i popila čaj s jednim od najljepših pogleda na svijetu.

BUTANSKA TERAPIJA VRUĆIM KAMENJEM

Nakon tog poluuspona i ručka poslijepodne smo imali jednu tradicionalnu butansku aktivnost – kupanje u kadama vrućim kamenjem. Ova tradicija ima duboke korijene u butanskoj kulturi i koristi se prirodnim elementima za iscjeljenje i opuštanje. Stigli smo na privatno obiteljsko imanje koje je imalo odvojene prostorije za žene, muškarce, parove ili pojedince. U našoj su se prostoriji nalazile tri drvene kade napunjene vodom i raznim aromatičnim travama i smolom. Nakon što nam je vodič objasnio proces, djevojke i ja smo  uronile u kade. U vodu se dodaje vruće kamenje koje se prethodno grije na vatri. Kamenje se pažljivo ubacuje u kadu, s vanjske strane kuće, čime se stvara vruća para i oslobađa ugodan miris. U početku mi je voda bila pretopla, a samo nakon desetak minuta sam vikala da molim još toplog kamenja.

Naime, vlasnici s vanjske strane održavaju vatru i griju kamenje, a na vama je samo da doviknete broj kade i: „Molim još toplog kamenja!” Zatim se izvana otvori poklopac kade i kako kamenje upada, čujete krčkanje vode. Svakih deset minuta morate izaći iz vruće vode na hladan zrak i nakon par minuta ponovno uroniti u vodu. Nakon svega kroz što sam prošla posljednja dva dana, upravo je vruća voda bila ono što mi je trebalo.

STRELIČARSKO LUDILO

Streličarstvo je nacionalni sport Butana i igra se u gotovo svakom selu i gradu. Butanci se koriste tradicionalnim lukovima od bambusa iako su danas popularni i moderniji lukovi od kompozitnih materijala. Tijekom našeg boravka u zemlji održavao se veliki turnir u Paru. Vodič nas je tamo odveo, objasnio nam pravila i ostavio nas da promatramo i družimo se s ljudima.

Turniri su pravi društveni spektakli, kao kod nas nogomet. Često su popraćeni tradicionalnim pjesmama, plesovima i šalama na račun protivničkog tima. Igrači se međusobno zadirkuju kako bi omeli koncentraciju suparnika, ali sve je veselo i svi su nasmijani. Na tom smo turniru upoznali gospodina koji nije govorio puno engleskoga, no dozvolio nam je da ga fotografiramo i onda s veseljem i zanimanjem promatrao svoje fotografije  u mobitelu.

HRAMOVI I BUDIZAM

Butan je budistička zemlja i budizam je duboko ukorijenjen u svakodnevni život Butanaca. Zemlja je doslovno prošarana tisućama samostana, hramova i svetišta. Mogli biste sedam dana obilaziti samo hramove ove zemlje čiji se točan broj uopće ne zna, no kažu da ih ima na tisuće.

Prilikom ulaska u hram potrebno se izuti, a morate biti i pristojno odjeveni. Tišina i poštovanje su obvezni, a unutra se hoda suprotno od kazaljke na satu. Hramove ne posjećuju samo radi molitve, već su i mjesta za druženje. Stariji ljudi često provode sate ispred hramova, meditiraju, vrte molitvene kotače i razgovaraju. Monasi provode godineu samostanima.

Butanci, kao i u mnogim dijelovima Azije, tradicionalno žvaču betelov orah, poznat kao doma u Butanu. To je mješavina betelovog lista, areka oraha i malo gašenog vapna koja se žvače radi blagog stimulativnog učinka, nešto poput blagog kofeina. Od toga su im desni crvene i daje im blago euforičan osjećaj pa je zbog toga popularan među starijima koji im koristi i kao prirodni stimulans. To je kod njih dio društvenog rituala, slično kao što netko uz razgovor pije čaj.

LJUDI I OBIČAJI

Butanci su poznati po svojoj ljubaznosti, smirenosti i jednostavnom načinu života. Većina je ljudi vrlo gostoljubiva, nasmijana i strpljiva, a strance dočekuju s iskrenim zanimanjem i poštovanjem. Ne žure se, ne žive stresno i cijene jednostavne radosti. Oni su duboko duhovni, ponosni na svoju kulturu i vjeruju u sklad s prirodom.

Jesu li doista sretni, teško je reći. Žive u prekrasnoj zemlji te imaju istančan  osjećaj duhovnosti. No kao i svi, i oni imaju svoje probleme. Siromaštvo, nedostatak zdravstvene skrbi u ruralnim područjima… Ali za razliku od mnogih zapadnih zemalja, usmjereni su na obitelj, zajednicu i jednostavan život u skladu s prirodom.

Prosječan je životni vijek u Butanu oko 72 godine što je prilično visoko s obzirom na ruralni način života i teške uvjete u pojedinim dijelovima zemlje. Negdje sam čitala da su poticali smanjenje nataliteta na dvoje do troje djece kako bi kontrolirali rast stanovništva i osigurali bolji životni standard.

Četiri su dana bila premalo, no itekako dovoljno da osjetim puls ove divne i teško dostupne zemlje, upoznam zanimljive suputnike, naučim nešto novo, isprobam njihovu odjeću i upamtim crvene osmijehe sretnih ljudi.