Maja Mačinko učiteljica je savjetnica tehničke kulture u OŠ Ivana Cankara u Zagrebu. Završila je Filozofski fakultet u Rijeci i stekla zvanje profesora fizike i politehnike. Bavi se robotikom, automatikom te promiče STEM u svim sferama društva. Od 2016. urednica je za tehničku kulturu u Školskoj knjizi. Njezina strast i cilj su razviti kod djece i mladih želju za stvaranjem i istraživanjem, potaknuti ih na kreativnost i strast prema znanosti i tehnologiji. Pored svog rada s djecom, Maja Mačinko strastvena je putnica koja je putovanjima posvećena od studentskih dana. Tijekom svojih brojnih putovanja, obišla je više od 60 zemalja. Sama istražuje i organizira putovanja za sebe i svoje prijatelje, koristeći suvremenu tehnologiju za olakšavanje planiranja. Na njezinim putničkim avanturama, istražuje prirodne ljepote, običaje, gastronomiju i upoznaje različite kulture i ljude. Njezina strast prema putovanjima odražava se i u tome što piše priče i anegdote o svojim iskustvima, nadahnućima i izazovima koje je susrela tijekom svojih putovanja. Njezin cilj je motivirati i ohrabriti druge da istraže svijet oko sebe te ne odustanu od svojih snova.
■ MAJINE RAZGLEDNICE ■ 38. ■
Indija, kontinent kojem se želim vratiti
objavljeno: 23. veljače 2025.

O Indiji sam čula razne priče i dojmove. Neki su se zaljubili u tu zemlju, a većina ljudi oko mene ili je imala loša iskustva ili uopće ne želi tamo ići. Nisam imala u planu putovati u Indiju tako brzo, no dogodila se slučajno…

Dok sam bila na svom putovanju, Lasta mi je poslala poruku kako ona i Petra imaju godišnji u studenom i da bi voljele posjetiti Indiju. Slučajnost ili ne – datumi, koje su one planirale, poklopili su se sa završetkom moje ture u Australiji. Pet dana mi je trebalo da osmislim kako do Delhija i da nam nađem neku lokalnu agenciju koja bi nam pomogla u organizaciji.

Tako sam u pregovorima oko ideja pronašla malenu lokalnu agenciju i Sanjeev Paula s kojim sam se u par dana brzo i jednostavno dogovorila oko planova i detalja. Cure su doletjele iz Zagreba, a ja preko Bangkoka.

Već sam na aerodromu osjetila specifičnu energiju Indije, miris sandalovine, začina i vlage u zraku, brujanje glasova na hindiju, engleskom i još desetcima jezika te gužvu koja funkcionira po svom, naizgled kaotičnom, ali zapravo logičnom ritmu koji u potpunosti dočarava Indiju.

Piše: Maja MAČINKO

Indija nije samo država, ona je kontinent u malom, dom za više od 1,4 milijarde ljudi, preko 2000 etničkih skupina i čak 19 500 registriranih jezika i dijalekata.

Ovo je zemlja u kojoj svako selo ima svoju verziju čaja, svaki grad svoju priču, a svaka boja na sari haljini svoje značenje. Dok smo se probijale kroz kaotični promet Delhija, bilo je sve više jasno zašto je ovo zemlja kontrasta i mjesto gdje se povijest i moderni svijet sudaraju na svakom koraku, a upravo taj sudar stvara specifičnu energiju koja definira Indiju.

DELHI  

Od Delhija sam imala svakojaka i nikakva očekivanja. Zamislila sam ga kao usputni grad prema ostalim mjestima koje želim vidjeti, grad o kojem se toliko pisalo, grad koji je prepun ljudi, prljav, s kravama i majmunima posvuda… Kako sam se samo prevarila!

Delhi je metropola s dušom starom tisućljećima, a podijeljen je na Stari i Novi dio. Prvi je dio labirint uskih ulica Chandni Chowka, mjesto gdje se šire mirisi začina, svježe pečenog naan kruha i slatkog jalebija. Ovdje su rikše češće pa čak i brže od automobila, trgovci vještiji i od mnogih matematičara, a svete krave povremeno bezbrižno koračaju prometnicama ne mareći za pravila. Od lokalaca sam čula jednu simpatičnu anegdotu kako prijeći cestu u Indiji: Hodaj sporo i stabilno kao krava!

I vjerujte mi, funkcionira.

Iako mnogi upozoravaju na famozni „delhijski trbuh“ i probavne smetnje, nisam mogla odoljeti lokalnim delicijama koje nam je preporučio Sanjeev. Cure su oprezno probale par zalogaja, a ja sam riskirala i pojela cijeli obrok. Nikakvog trovanja nije bilo i nije mi se dogodilo ništa, osim uživanja u eksploziji neobičnih okusa. Nisam mogla zatomiti osjećaj da je ovo jedini ispravan način da doživiš Indiju svim osjetilima.

S druge strane, Novi Delhi, naslijeđe britanske vladavine, suprotnost je toj vrevi.

Prostrani bulevari, kolonijalne građevine i uredno posloženi vrtovi podsjećaju na neka prošla vremena, ali s modernim dodatkom. Jedna je od najpoznatijih znamenitosti Crvena tvrđava, monumentalni spomenik iz doba Mogulskog Carstva. Tu je i Qutub Minar, najviši minaret od opeke na svijetu, te Jama Masjid, jedna od najvećih džamija u Indiji, gdje se tisuće vjernika okuplja na molitvu.

U blizini je i Raj Ghat, jednostavan i moćan memorijal Mahatme Gandhija, gdje plamen gori u njegovu čast.

Tih je dana Delhi bio prekriven nevjerojatnom količinom smoga, dijelom zbog nedavnog Diwali festivala kada su tisuće vatrometa dodatno zagušile ionako zagađen zrak. Unatoč svemu, atmosfera u Starom Delhiju i dalje je pulsirala životom.

Isprepleteni ritmovi radosti, mir u kaosu i nemir u miru.

Tko ga je doživio i posjetio, razumjet će. Iako su me mnogi plašili pričama o kaotičnom ritmu Delhija, u tom sam gradu vidjela samo srdačne i pristojne ljude koji su, unatoč jednostavnosti života, zračili iskrenom srećom. Kao bijelci, za lokalce smo bili prava atrakcija, stalno su nas zaustavljali za zajedničke fotografije. Sve su to radili simpatično, s osmijehom i to se jednostavno nije moglo ne zavoljeti ili odbiti, pogotovo kad su u pitanju bila djeca.

AZIJSKI SLONOVI

Stigle smo u Jaipur, srce šarolikog Rajastana. Korištenje slonova u turističke svrhe ovdje je gotovo nemoguće izbjeći. Čim uđete u grad, vidjet ćete ih – veličanstvene životinje koje hodaju ulicama, često prekrivene slojevima boja i uzoraka. Jahanje slonova i njihovo oslikavanje popularne su atrakcije, ali iza te slike krije se priča koju nije nije bilo lako ignorirati.

Neću detaljizirati o svom stavu oko iskorištavanja životinja – mislim da je jasan. Dresura, kojoj su slonovi podvrgnuti kako bi izdržali te aktivnosti, daleko je od etične. No u Indiji, kao i u mnogim zemljama koje ovise o turizmu, ništa nije crno-bijelo. S druge su strane medalje obitelji koje brinu o slonovima i ovise o prihodima koje im donose turisti te potpuno ignoriranje problema, također, nije rješenje. Ako ne zarade dovoljno, to se odražava i na njih, i na životinje.

Nakon što sam iščitala niz argumenata za i protiv, sama sa sobom sam došla do kompromisa – odlučila sam platiti za hranjenje slona i blisku, nenasilnu interakciju s ovom prekrasnom životinjom. Uz snop šećerne trske u rukama, stajala sam pred tom slonicom koja me gledala znatiželjno i pomalo zamišljeno, skoro slomljena duha. Slonovi su nevjerojatno nježni, čak i kada svojim ogromnim surlama „kradu” hranu iz vaših ruku. Taj trenutak dodira, kada osjetite njihovu toplu, naboranu kožu i čvrst, ali pažljiv stisak, jednostavno je čaroban.

Indijski slonovi, podvrsta azijskog slona, poznati su po svojoj inteligenciji i emocionalnoj složenosti. Dnevno pojedu i do 150 kilograma hrane, mješavinu trave, voća i lišća, a mogu popiti čak 200 litara vode. Njihova društvena priroda i razigranost ne nestaju kako odrastaju. Ova slonica nije bila iznimka. Veselo je mahala surlom i ušima nakon što je dobila trsku – njoj je trska ono što je nama čokolada.

Nije mi ovo bio prvi susret sa slonovima, ali svaki me put iznova zadivi njihova „dječja duša”. Slonovi se vole igrati, istraživati, čak i zadirkivati ljude.

I upravo zbog toga zaslužuju pažnju i poštovanje, a ne teret na svojim leđima. Možda ne možemo promijeniti svijet preko noći, ali svaki put kad odaberemo bolju opciju, onu koja ne uključuje iskorištavanje i patnju živih bića, napravili smo maleni korak prema životu s više suosjećanja.

JAIPUR

Jaipur, koji je još poznat i kao Pink City, stvarno opravdava svoje ime. Sve je obojeno rozo, i to zahvaljujući maharadži Ram Singhu II. koji je 1876. naredio prebojavanje grada kako bi impresionirao princa od Walesa.

Neki kažu da je to bio prvi makeover u povijesti.

Ako se pitate zašto baš ružičasta, u Indiji ta boja tradicionalno simbolizira gostoprimstvo.

Ono što je počelo kao diplomatski potez, postalo je i zaštitni znak grada jer do danas postoji zakon koji nalaže da zgrade u starom dijelu grada moraju biti obojene u tu karakterističnu boju.

Grad je to priča i legendi. Hawa Mahal ili Palača vjetrova ima 953 prozorčića kroz koje su kraljevske dame promatrale vanjski život bez da ih itko vidi. Zamislite to kao kraljevsku verziju društvenih mreža, samo bez povratne informacije s druge strane. Amber Fort je priča za sebe, impozantna utvrda na brdu s dvorištima, prolazima i nevjerojatnim ogledalima u Sheesh Mahalu s efektom zvijezda.

U Jaipuru smo se okušale i u dešifriranju svemira u Jantar Mantaru, najvećem opservatoriju na svijetu iz 18. stoljeća. Njegov gigantski sundial, visok gotovo 27 metara, toliko je precizan da može pokazati vrijeme s točnošću od dvije sekunde. Ovdje je Sunce služilo kao glavni mjerač vremena.

City Palace raskošno je zdanje koje još uvijek služi kao dom dijelu kraljevske obitelji. Dok smo šetale palačom, imale smo priliku vidjeti čak i kralja.

Jaipur još uvijek ima maharadžu, više simboličnog nego vladarskog, ali svejedno. I to ne bilo kakvog, već mladog zgodnog i obrazovanog koji je prava kombinacija za naslovnice i, naravno, za snove neudanih Indijki i naše Petre.

Ako netko treba modernu bajku s kraljem u glavnoj ulozi, evo vam lokacije. Ružičasti grad, palača iz snova i princ kojem ne treba konj jer ga voze u modernim automobilima.

Jaipur nisu samo palače i povijest, on je i grad obrtnika, zanatlija i trgovaca. Ako ste ikada vidjeli one slavne indijske plave i bijele keramičke pločice, postoji velika šansa da su nastale upravo ovdje.

I da, roza stvarno igra glavnu ulogu, ali Jaipur nije samo bajkovito lijep, već i nevjerojatno živahan, pun mirisa, boja i zvukova koji ga čine pravim kraljevskim gradom s dušom.

Dok vi maštate o bajci s princem, a ja uživam u uspomenama, nastavak priče o Indiji i njezinim čudima dolazi za dva tjedna…