■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 104. ■
Kad se male ruke slože, sve se može
objavljeno: 10. veljače 2026.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Kad se male ruke slože, sve se može – nije samo stih iz dječje pjesme, nego poruka koju često čujemo u djetinjstvu, a s vremenom je, čini se, zaboravimo. Upravo je ta misao srž književnog djela za cjelovito čitanje i filma Vlak u snijegu Mate Lovraka, priče u kojoj djeca, bez pomoći odraslih, uspijevaju ono što se čini nemogućim.
U trenutku kad se vlak zaglavi u snijegu, nestaju razlike među djecom. Nije važno tko je najbolji učenik, tko dolazi iz bogatije obitelji, a tko je povučen i tih. Važno je samo jedno – raditi zajedno. Male ruke, usmjerene u isti cilj, pokazuju snagu koja nadmašuje strah, hladnoću i prepreke.
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, mag. prim. educ.| učiteljica izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska
Gledajući film i čitajući književno djelo, nemoguće je ne zapitati se bismo li postupili isto. U svijetu, u kojem često očekujemo da netko drugi preuzme odgovornost, djeca iz Vlaka u snijegu podsjećaju nas da se promjene ne događaju same od sebe. One počinju onda kad se pojedinci usude postati zajednica.
Možda su „male ruke“ danas odrasle, ali poruka nije ostarjela. I dalje vrijedi isto pravilo: kad se udružimo, slušamo jedni druge i radimo za zajedničko dobro, prepreke postaju svladane. Jesmo li spremni ponovno složiti ruke?!
„Kad se male ruke slože, sve se može“, rečenica je koju mnogi znaju napamet, ali rijetko se zapitamo živimo li je i danas. U književnom djelu i filmu Vlak u snijegu ta poruka nije samo izgovorena – ona je dokazana djelom. Djeca, suočena s opasnošću i neizvjesnošću, uspijevaju spasiti vlak jer djeluju kao jedno. Zajedništvo im nije nametnuto, ono se rađa iz potrebe, odgovornosti i međusobnog povjerenja.
U današnjem je dječjem svijetu slika često drukčija. Djeca su okružena ekranima, društvenim mrežama i virtualnim prijateljstvima, a istovremeno sve rjeđe surađuju. Svatko ima svoj mobitel, svoj profil i svoj svijet. Umjesto zajedničkog cilja, često prevladava natjecanje, uspoređivanje i potreba da se istakne pojedinac, a ne skupina. Kao da smo zaboravili koliko je važno osloniti se jedni na druge.
Djeca iz Vlaka u snijegu nisu bila savršena. Među njima je bilo neslaganja, straha i sumnje. Ipak, u ključnom su trenutku shvatili da nitko ne može sam. Nisu čekali odrasle kako bi riješili problem, preuzeli su odgovornost. Danas se, nažalost, često događa suprotno: djeca se povlače, čekaju pomoć ili se boje pogriješiti. Zajedništvo se ne podrazumijeva, ono se mora učiti i njegovati.
Često se u školama govori o zajedništvu, ali se ono premalo živi. Grupni rad postaje formalnost, a prava suradnja rijetkost. Ipak, upravo su takve situacije prilika da djeca nauče slušati, pomagati i osvijeste da je uspjeh slađi kad se dijeli. Zajedništvo ne znači da su svi isti, nego da su razlike prihvaćene i iskorištene za zajedničko dobro.
Poruka Vlaka u snijegu danas je možda potrebnija nego ikad. Ako želimo da djeca izrastu u odgovorne i empatične ljude, moramo ih učiti da nitko ne stoji sam na životnim tračnicama. Možda male ruke nisu više prekrivene snijegom, ali prepreke i dalje postoje. A one se, kao i nekad, mogu savladati samo ako se ruke ponovno slože.
Uživali smo čitajući knjigu. Knjigu smo obradili na satu obrade književnog djela za cjelovito čitanje koristeći se lektirom iz vrećice. Pogledali smo film. A onda smo razgovarali i o knjizi, i o filmu, i o našem razredu.
