Dinka JURIČIĆ, urednica za cjeloživotno obrazovanje u Školskoj knjizi i motivacijska govornica... Uživa u učenju koje nikad nije bilo tako lako i tako izazovno kao danas. Internet koristi kao svoju osobnu golemu knjižnicu u kojoj joj je sve dostupno. Društvene su mreže njezina Agora. Sve što nauči dijeli dalje. Čvrsto vjeruje da se znanje množi dijeljenjem.
LJUBI ISTINU, ALI PRAŠTAJ ZABLUDU. (Voltaire)
ZABLUDE O MOZGU KAO PEDAGOŠKI ALAT
objavljeno: 9. kolovoza 2016.

Jedna od najraširenijih zabluda o mozgu je ona o lijevoj i desnoj strani mozga: o tome da je lijeva polutka logična, analitička, objektivna…, a desna kreativna i intuitivna te da se neki ljudi pretežito služe jednom, a neki drugom stranom mozga i da bismo svi bili genijalci kad bismo se naučili podjednako služiti objema polutkama. Uvjerljivo zvuči, pogotovo kad je vizualizirana u dopadljiv, lako pamtljiv i zato razorno zarazan mem, poput ovih na slikama.

Istina je, međutim, da te dvije komplementarne strane mozga cijelo vrijeme rade simultano, a da naša logičnost ili naša intuitivnost nemaju veze s  „razvijenijom“ ili „više korištenom“ stranom mozga, nego ovise o individualnim navikama, sklonostima i vještinama razmišljanja.

Kad su neuroznanstvenici dokazali zabludu o lijevoj i desnoj strani mozga, jedan dio dotad oduševljenih pristaša  Brain-Gyma počeo je odbacivati tu metodu. Pogrešno! Brain Gym se, istina, inicijalno oslanja na zabludu o funkcioniranju moždanih polutki koju su sedamdesete godine (kad je nastao) smatrale istinitom. Međutim, ideja Paula i Gail Dennison (osnivača Brain Gym metode) o tome da kretanje otvara vrata učenju znanstveno je potvrđena i sve je aktualnija. Onih dvadesetak jednostavnih i ugodnih vježbica Brain Gyma ni jednome učeniku ne mogu naštetiti, a svima mogu doista pomoći u učenju već i samim tim što ih navedu da se fizički aktiviraju i razgibaju.

 

Još jedna od raširenih zabluda o mozgu također je iz sedamdesetih godina. Riječ je o tvrdnji da prosječno koristimo otprilike10% potencijala koje naš mozak ima i da bismo svi bili genijalci kad bismo otkrili ključ za aktiviranje onih uspavanih 90%. Znanstveno je to netočno. Skeniranje mozga pokazuje da mozak zabliješti od aktivnosti pri planiranju i iniciranju čak i nečeg tako naizgled nezahtijevnog kao što je običan voljni pokret šakom. Međutim, i ova zabluda može se koristiti kao pedagoški alat u motiviranju učenika, točnije u razbijanju predrasude tipa „ne mogu ja to“…Točno je da ne možeš JOŠ, ali da ćeš moći ako ne odustaneš prije nego što se potrudiš naučiti KAKO.

Međutim, najsimpatičnija od svih zabluda o mozgu je ona koju je popularizirao neuroznanstvenik Paul D. MacLean svojom knjigom The Triune Brain in Evolution iz 1990. MacLean govori o tri evolucijska stadija mozga koja sužive u nama.

Iako je većina neuroznanstvenika na MacLeonovu teoriju o mozgu samo odmahnula rukom ne uzimajući je uopće ozbiljno, priču o tri mozga ne treba odbaciti kao glupost. Istina, znanstveno je netočna, ali kao priča ima sjajan pedagoški potencijal. O čemu je riječ? Priča govori o tome da nitko od nas nije crno-bijeli lik, da nema savršeno dobrih ni nepopravljivo loših. Svi u sebi imamo svoj sebični, gmazovski dio: spremni smo se žestoko sukobiti, potući, lagati, gaziti preko drugih i uništavati sve oko sebe da bismo ostvarili svoje ciljeve. Međutim, istovremeno u svima nama postoji i neki meki, empatični dio zbog kojeg smo brižni, topli, majčinski, šašavi, zbog kojeg se rasplačemo kad vidimo nepravdu i trudimo se nikomu ne činiti zlo. Napokon, u svakome od nas istovremeno postoji i racionalni dio osobnosti, onaj koji ne donosi odluke dok ne smiri emocije, koji odlučuje hladne glave, ne čini ono što bi najradije učinio u nekom trenutku, nego ono što je dugoročno gledano najkorisnije učiniti. Priča o tri mozga je zapravo priznanje da svatko od nas katkad radi gluposti, ali da to ne znači da je loš… nego da treba poraditi na svojim odabirima. Djeci u tom smislu pričamo i onu indijansku legendu o dva vuka u nama: vuku ljubavi i vuku mržnje. Koji će od ta dva vuka u nama biti jači? Onaj kojega više hranimo!

Jednim te istim alatom možemo i stvarati i razarati. Sami odabiremo. Mitove o mozgu možemo odbaciti i reći da su glupost. A možemo ih kreativno iskoristiti kao pedagoški alat: ispričati djeci priču i potaknuti ih da razmisle i o priči i o sebi i svome iskustvu… te rasprave i zaključe ima li u svemu tome ipak kakva dobra pouka. Uostalom, mitovi su oduvijek upravo za to i služili.

Piše: Dinka JURIČIĆ