Ovo mi je ljeto bilo rezervirano za istraživanje Latinske Amerike. Čim pomislim na Kostariku, u glavi mi je vizija nasmijanih ljudi, šarenila boja, glazbe i dobre kave. Baš ono što mi je trebalo nakon još jedne nastavne godine i generacije učenika koje sam ispratila u srednju školu.

A što uopće znači pura vida?

Doslovno ‘čisti život′.

U praksi je to puno više: pozdrav, osmijeh, „kako si?”, „uživaj”, „ma sve je dobro”… sve stane u te dvije riječi.

Kostarikanski je to način života i filozofija koja kaže da sve ide lakše kad se živi sporije i veselije.

Piše: Maja MAČINKO

Nakon dvosatnog leta do Pariza ulovili smo konekciju za San José, glavni grad zemlje. Let traje 11 i pol sati, ali za ovakve destinacije vrijedi izdržati. U Kostarici nas je dočekala i ekipa prijatelja iz regije, ukupno nas osmero – spremnih za osmodnevnu avanturu s jednom britanskom agencijom čiju smo ponudu ulovili na famozni Crni petak.

SAN JOSÉ – PRVI DOJMOVI

Kostarika je malena po veličini, ali ogromna po prirodnom nasljeđu. Ima 28 nacionalnih parkova i bezbroj rezervata.

Ekologija ovdje nije samo fraza, čak i glavni grad nosi titulu zelenoga grada. San José na prvi pogled djeluje moderno, ali skriva i hispanske četvrti s galerijama, barovima i kafićima u kojima lako zaboraviš gdje si.

Tu su i zanimljivi muzeji: predkolumbijskog zlata, žada… i nezaobilazna tržnica. Tu je Žare odmah doživio kulturni šok – ručak s previše limete.

Ime Costa Rica ili „bogata obala“ osmislio je Kolumbo. Nije našao zlato, ali prirodno bogatstvo ga je nadmašilo.

Samo leptira ima 1.200 vrsta! Najpoznatiji je plavi Morpho koji ima svilena plava krila, a kad se sklopi, gotovo je nevidljiv.

Upravo su leptiri znak da priroda ovdje diše punim plućima.

SELO U UNUTRAŠNJOSTI – ŽIVOT PUNIM PLUĆIMA

Iz glavnog smo grada krenuli prema unutrašnjosti, u selo Coope San Juan Carlos, selo od šezdesetak obitelji koje od 1985. žive kao zadruga. Tamo se ne živi brzo, ali se živi punim plućima.

Dobili smo i svoje zamjenske „mame“, svatko je proveo dva dana u kući lokalne obitelji. Kiša je nemilosrdno udarala po krovovima, komunicirali smo samo na španjolskom – uspješno smo improvizirali.

Učili smo kuhati enyucado – tortilju od manioke punjenu sirom i mesom, brali ananase, pili kokosovu vodu i obilazili zajednicu. Bonus za mene i sve ljubitelje životinja: vidjeli smo tukane i ljenjivce!

I upoznali unuku naše zamjenske mame koja je s dvanaest godina već prava poduzetnica. Sanja o tome da postane liječnica i novac sakuplja izradom nakita za turiste koji im dođu u selo. Prvu je zaradu investirala u maleni motor, a ostatak novca čuva za studij. Istim tim motorom obilazi kuće u kojima su gosti, ponudi im svoj nakit štedeći tako za odlazak u veliki grad.

VULKAN ARENAL – KAJAK I VRUĆE KUPKE

Sljedeća nam je stanica bila područje vulkana Arenal. Kiša ovdje prodire duboko u zemlju i susreće se s magmom pa nastaju termalni izvori. Priroda postaje prirodni spa centar.

Arenal je stratovulkan visok 1.670 metara, dugo bijaše uspavan dok 1968. nije eruptirao i uništio tri sela.

Danas miruje, a ispod njega se prostire umjetno jezero Arenal, nastalo radi hidroelektrane. Istraživali smo ga iz kajaka boreći se s vjetrom što nije bilo nimalo jednostavno kako se čini. Ispod njega su potopljeni dijelovi starog sela Arenal.

MONTEVERDE – ŠUMA OBLAKA

Iz La Fortune do Monteverdea putovali smo kombijem, trajektom pa opet kombijem. Ispred nas pojavila se šuma oblaka. Monteverde, odnosno „bosque nuboso“, nije samo romantično ime već stvarno magičan prostor gdje stabla izgledaju kao da plešu u magli, a orhideje, mahovine i kolibrići su posvuda.

Riječ je o specifičnom ekosustavu koji postoji zahvaljujući vlažnoj mikroklimi – zbog susreta zračnih masa s Pacifika i Kariba dolazi do gotovo stalne magle što šumi daje filmski, bajkoviti izgled.

Iza te magle krije se zanimljiva ljudska priča. Davnih 1950-ih skupina „kvekerskih“ doseljenika iz Alabame  (kršćanski vjerski pokret) odlučila je ne sudjelovati u ratu. Privukla ih je Kostarika jer je ukinula vojsku. Kupili su zemlju, osnovali zajednicu u Monteverdeu i umjesto da krče šumu, odlučili su je štititi.

Kasnije su, zajedno s lokalnim biologom, osnovali i poznati rezervat Monteverde koji danas čuva više od 3.200 biljnih vrsta, 700 vrsta drveća i preko 500 vrsta orhideja. I zato kolibrići ovdje žive kao kraljevi.

Zadnjih su godina popularne šetnje po visećim mostovima kroz kišnu šumu, a oni najhrabriji isprobavaju zipline koji doslovno leti iznad krošnji.

Naša se grupa podijelila: neki su se bacili na zipline, a ostatak ekipe istraživao je plantaže kave i čokolade što je možda bilo manje uzbudljivo, ali sigurno ukusnije.

Za kraj smo dana ostavili noćni treking kroz šumu gdje smo uz pomoć vodiča uočili pasanca, otrovnu zmiju, razne žabe, pauke i živine koje noću vladaju ovim zelenim carstvom.

POLUOTOK NICOYA – SURFERSKI RAJ

Ako volite surfati, Nicoya je raj. Plaže poput Playa Hermosa i Santa Terese mame valove tijekom cijele godine.

Do Santa Terese smo stigli izmjenjujući trajekt, brod i nakon mnogo sati vožnje. Tu smo pronašli gradić koji izgleda kao vremenska kapsula. Podsjeća na Bali ili Tulum prije 20 godina. Ljudi bosi i nasmijani, daske naslonjene na kolibe, zdrava hrana, ritam valova.

Totalni pura vida lifestyle.

NACIONALNI PARK MANUEL ANTONIO – DŽUNGLA I OCEAN U JEDNOM

Nakon sedam sati vožnje i rastanka od dijela ekipe u Santa Teresi naša je agencijska avantura završila. Stigli smo u NP Manuel Antonio. Površinom malen, ali najveći po dojmovima. Park izgleda kao kitov rep koji uranja u ocean.

Iz parka smo izašli puni dojmova i fotki gotovo svih životinja koje ovdje žive. Prva je stanica bio slap, skriven u šumi, gdje su nam put prepriječili lokalni vlažni stanari: otrovna zeleno-crna žaba (koja izgleda kao fluorescentni gummy bear) i nekoliko pauka.

Dendrobates auratus jedna je od najslikovitijih i najpoznatijih vrsta otrovnih žaba u Srednjoj Americi. Koža joj izlučuje toksine koji mogu izazvati nelagodu ili paralizu kod manjih životinja. Srećom, za ljude nije smrtonosna, ali nije baš za pipkanje. Mužjaci paze na jaja, a kad se izlegu punoglavci, žabe ih na leđima prenose do lokvica u lišću gdje se dalje razvijaju. Fun fact: Indijanci su nekad koristili toksine s ovih žaba za svoje strelice – otuda i naziv „dart frog”.

Na šetnici smo naišli na dvoprstog ljenivca, potpuno pokislog i potpuno ravnodušnog. Visio je kao mokri plišanac u zen zoni. Malo dalje, kasnije popodne, na drvetu iznad nas ugledali smo i njegova rođaka troprstog ljenivca koji se činio vrlo zauzet, bio je usred temeljitog čišćenja svoje dlake. Spa dan u džungli u totalno slow motion stilu.

Plaže su prepune guštera, velike iguane koje se sunčaju kao da im je to u opisu radnog mjesta i kapucinski majmuni koji skaču s drveta na drvo s izrazom lica „što ti to imaš za jesti?” Najslađi su kad se mršte jedni na druge. U krošnjama su skakali i squirrel monkeys – manji, brži i neodoljivo simpatični, a ugledali smo i crnog majmuna s bebom na leđima – poput prizora iz dokumentarca koji se točno iznad glave odvija uživo.

Dok smo se vraćali, u plitkim izvorima, koji se slijevaju prema moru, paradirali su rakovi u svim mogućim bojama koji izgledaju kao naslikani. Cardisoma armatum, poznat i kao duh rak, totalni je introvert kad nije u potrazi za hranom. Jede sve: od voća i lišća do sitnih životinja i mrtvih organizama. Pravi je mali čistač ekosustava.

Park je nevjerojatno čudo prirode!!! Smješten uz obalu Tihog oceana, oblikom podsjeća na rep kita koji uranja u more, samo pogledajte kartu pa ćete vidjeti. Taj kit-rep poluotok s plažama, prašumom i stijenama zapravo je jedan od najfotogeničnijih pejzaža u cijeloj Kostariki.

Iako je to najmanji nacionalni park u zemlji, Manuel Antonio svake godine prima više posjetitelja nego ijedan drugi jer kad spojiš džunglu, životinje, ocean i ljenivce na spa danu, teško je reći „ne” i ovdje ne doći.

Slike Kraj

Kostarika me naučila da se život može živjeti sporije, šarenije i s puno više smijeha. I da su ljenjivci možda najveći učitelji mindfulnessa.

Što se tiče troškova, recimo samo da ovo nije destinacija za „sakupljanje sitniša”. Ali kad pogledaš nazad, ne pamtiš cifre, pamtiš trenutke: plavi leptir koji ti sleti pred lice, mokri ljenjivac koji meditira usred kiše i rakovi u duginim bojama. A za takve prizore vrijedi malo rastegnuti i budžet.

I upravo to je pura vida – čisti usporeni život koji se ne mjeri novcem nego trenutcima.