Dobrodošli u Nepal, zemlju osmijeha, vrhova što paraju oblake i Budino rodno mjesto. Dom osam od deset najviših vrhova svijeta i, usuđujem se reći, jednog od najsrdačnijih naroda koje sam imala čast upoznati.

Prema Nepalu sam nastavila nakon Butana jer postoji izravna konekcija između tih dviju zemalja, a najčarobniji je dio leta pogled na Everest uživo. Na ovom sam letu pažljivo birala stranu na kojoj treba sjediti (šapnuo mi je to prijatelj „chatgpt“) pa sam kupila sjedalo uz prozor da doživim to čudo svijeta vlastitim očima.

Piše: Maja MAČINKO

Rajko je putovanje nastavio sa mnom, no drugim letom – aviokompanijom kojom je i stigao u Butan pa samo se ponovno našli u Kathmandu. Tamo nas je dočekao naš vodič kojeg sam pronašla na internetu i s kojim smo, uz kavu i čaj, dogovorili planove i sve što želimo vidjeti tih osam dana u Nepalu.

KATHMANDU

Kathmandu je kaotičan grad šarenih tržnica, zadivljujućih stupi i beskrajnih motociklističkih truba i najbolji je uvod u sve ono što Nepal jest – zemlju gdje su povijest, duhovnost i svakodnevni život neraskidivo isprepleteni. Šaren, bučan, prašnjav i svet. Mjesto gdje moderna buka susreće tisućljetnu tišinu.

U rijetko kojoj zemlji sam se osjećala tako iskreno dobrodošlo i poštovano kao u Nepalu. Već na aerodromu dočekali su nas s osmijesima i tradicionalnim khata šalom oko vrata, bijelim simbolom čiste namjere i blagoslova za dobrodošlicu. U hotelu topli pogledi i čaj u rukama prije nego što su tražili broj rezervacije. Na ulicama ljudi koji te pozdravljaju kao da se znate odavno, djeca koja mašu, prodavači koji ne navaljuju, već te iskreno znatiželjni pitaju odakle si. Nebrojeno sam se puta u tih nekoliko dana upitala kako se oni osjećaju kod nas. Njihov životni ritam, njihov sustav vrijednosti i način na koji gledaju čovjeka, tako je različit…

Prva lekcija, koju sam naučila o ljudima u ovoj zemlji, jest da gaje veliko poštovanje prema bogovima i njihovim živih inkarnacijama. To poštovanje ovdje ide i korak dalje.

U srcu starog Kathmandua, skrivena iza drvenih rezbarija živi Kumari, djevojčica koju smatraju živom božicom. Ta je djevojčica odabrana po stotinama strogih kriterija: mora imati savršen ten, tijelo „kao drvce banane”, glas „jasan kao ptičji pjev”, bez ijedne fizičke mane, a sve to da bi se u njoj prepoznala inkarnacija božice Taleju. Njezin „mandat” traje dokle god ostane djevojčica, a prestaje u trenutku kada zakorači u pubertet.

Tijekom tog razdoblja Kumari živi gotovo u potpunoj izolaciji: ne ide u školu, ne igra se na ulici, na javna ju mjesta doslovno nose. Njezin se život odvija unutar zidova povijesne palače gdje ju obitelj i svećenici paze i štite. Živi sa svojima i od darova koje donose oni koji ju žele vidjeti i primiti blagoslov jer se vjeruje da i sam njezin pogled može donijeti sreću.

Kad sam ju ugledala, u njezinu mračnom i tihom svetištu, osjetila sam čitav niz emocija: nelagodu, čuđenje, ali i duboko poštovanje. Njezine oči, ozbiljne i mirne, promatrale su nas iz tišine. Bila je mirna… gotovo previše mirna za dijete. Iza nje stajala je majka, tiha i s pogledom koji je govorio da je navikla na tuđe poglede.

Kumari ne smije plakati. Ne smije krvariti. Ne ide u školu. Ne igra se na ulici. Ona je sveta dok ne dobije prvu mjesečnicu. Tada prestaje biti božica. I postaje djevojčica. Obična djevojčica.

Kao učitelj nisam se mogla ne zapitati kakvo je to djetinjstvo. I što se dogodi kad jednom više nisi božica, kad se, nakon godina slavljenja, izolacije i posebnog tretmana, trebaš iznova uklopiti u svijet?!

Sajani Shakya, jedna od bivših Kumari, rekla je: „Biti božica bilo je čudno. Ljudi su mi se klanjali, ali nisam imala prijatelje.“

U pozadini je, naravno, činjenica da obitelj Kumari uživa određeni status i podršku te često žive ugodnije od većine. Što to znači za djevojčicu kojoj je djetinjstvo obilježeno šutnjom, svetim prostorima i očima stotina neznanaca koji od nje očekuju čudo?

Na to pitanje ne postoji jednostavan odgovor. A možda odgovor uopće i ne postoji…

Kathmandu ne štiti samo žive božice. Pashupatinath je jedno od onih mjesta gdje se život i smrt gledaju ravno u oči bez uljepšavanja. Na obali rijeke Bagmati, među dimom i mirisom sandalovine, pale se pogrebne lomače. Promatrali smo obrede koji su dostojanstveni, tihi, a duboko snažni. Nepalci ovdje ne tuguju onako kako mi znamo tugovati. Njihovi rituali slave prijelaz, ciklus, novi početak. I iako je prizor težak, ima u njemu nešto ljekovito, podsjetnik da smo svi ovdje samo u prolazu.

Među spaljenim lomačama i svetim hramovima susrećemo sadhue, svete ljude potpuno posvećene asketskom životu. Obojeni pepelom, s kosom koja prkosi gravitaciji i pogledom koji ne pripada svakodnevici, sjede tiho uz obale i hramove, mantraju, promatraju, blagoslivljaju. Ima u njima neka druga dimenzija prisutnosti – ona koja ne traži, već samo postoji.

Tu su i oni drugi, takozvani wannabe sadhui. Lokalne face u šarenim kostimima, često s velikim osmijehom i pogledom uperenim ravno u vaš objektiv. Ponudit će mali ritual, pozirati s trozupcem ili pepelom preko lica i, naravno, očekivati simboličnu donaciju. Turistički spektakl, ali i dio atmosfere Kathmandua.

Razlika se brzo nauči. Pravi sadhu vas neće zamoliti ni za što, njegova tišina nosi više značenja nego stotinu riječi. Ovi drugi, pak, traže dublji džep turista, ne dublji smisao života. I svejedno, obojica su dio šarenog, duhovno-kaotičnog portreta ovoga grada.

Na vrhu brda, iznad kaosa i buke doline, uzdiže se svetište Swayambhunath. Tu su oči Bude, naslikane sa svih strana stupa, koje kao da gledaju sve: od hodočasnika koji u tišini mantraju do majmuna koji bez imalo stida pokušava ukrasti darove ili ostatke hrane. Obredni krug oko stupa znači okretanje molitvenih kotača, hodanje u smjeru kazaljke na satu, tiho poštovanje i pokoji nagli korak unatrag kad vam majmun dođe preblizu.

U tim nas je šetnjama gradom pratio Lotus, naš vodič. Ime mu zvuči gotovo kao simbol, a ponašanje to potvrđuje. Skroman, tih, s očima koje puno više promatraju nego prosuđuju. Bio je jedan od onih vodiča koje ne zaboravljate. Ne zato što zna sve podatke, nego zato što s njim želite sjediti na zidiću i slušati o životu.

Pričao mi je kako mu je prvi posao bio u hotelskom skladištu, daleko od gostiju i recepcije. S vremenom, trudom i velikim povjerenjem vlasnika napredovao je korak po korak sve do voditelja hotela. Taj isti vlasnik, ganut njegovom predanošću i poštenjem, odlučio mu je platiti školovanje za turističkog vodiča i „pogurnuti ga” prema novom poglavlju.

Danas, iako je u mirovini, i dalje vodi ture. Ne zbog novca, već da mozak ostane bistar, a srce aktivno. Djeca su mu odselila u Australiju, a on svaki dan pješači gradom s osmijehom i gotovo ga na svakom uglu ljudi pozdravljaju ozarenih lica. Njegova prisutnost nešto znači. Često smo zaostajali za Rajkom koji bi otišao naprijed dok sam ja, uz Lotusa, satima razgovarala o svemu: o duhovnosti, o djeci, o starosti, mitovima i legendama.

POKHARA

Nakon dana provedenih u šarenom, glasnom i duhovno nabijenom Kathmanduu bilo je vrijeme za odlazak prema Pohari. Dvoumila sam se između lokalnog autobusa i privatnog vozača i, srećom, odlučila se za ovu drugu opciju. Ceste su u Nepalu, blago rečeno, „nepostojeće“, asfalt je rijetka pojava; a ono što postoji, svake godine uzima voda kad se snijeg i ledenjaci otope. Odroni su česti, a kaotičan promet, prepun šarenih svjetlećih kamiona, autobusa i motocikala, ipak, nekako teče u ritmu koji ne razumijete, ali funkcionira.

Putem smo svratili u neka lokalna sela na brdima, vidjeli kako žive ljudi koji su pola godine potpuno odcijepljeni od gradova, prve poglede na Himalaje i probali prve autohtone okuse njihove kuhinje.

Za razliku od Kathmandua, Pokhara odiše mirom. Grad je smješten uz mirno jezero Phewa u čijoj se površini zrcale okolni vrhovi i nebeske boje. Središnje mjesto okupljanja je upravo šetnica uz jezero gdje poslijepodneva ovdje pripadaju obiteljima, veslačima, putnicima, onima koji piju čaj i samo promatraju. S druge strane jezera, na jednom od brežuljaka, nalazi se Stupa svjetskog mira – bijela kupola izgrađena kao simbol nenasilja, s koje puca pogled na grad, jezero i planine. Pokhara diše drukčije, tiše, sporije, ali jednako snažno.

ANNAPURNA

Još sam negdje od svoje 20. godine sanjala o tome da vidim Himalaje i Annapurnu uživo. I evo, taj se san napokon ostvario… Nakon 12 sati truckanja blatnjavim cestama Rajko i ja stigli smo u Pokharu.

Odande je plan bio otići helikopterom do baznog kampa Annapurne i tako doživjeti magiju ovih veličanstvenih planinskih masiva iz zraka, ali i iz blizine. Naravno, tko poznaje planine, zna da je vrijeme ovdje uvijek gospodin svojega rasporeda pa tako nikad ne znate hoćete li poletjeti u zakazano vrijeme. Nakon što prođete „aerodromsku” kontrolu i vaganje, ne samo prtljage nego i vas samih (jer svaki gram igra ulogu na ovoj visini), počinje igra čekanja.

Let nam je dvaput bio otkazan. Onda su nas brzo zvali natrag jer se otvorila rupa u oblacima. I napokon smo poletjeli!

Moje strahove od visina ne treba posebno naglašavati – već ih i ptičice na grani znaju, ali sam tijekom ovog tromjesečnog putovanja nekoliko puta pomakla svoje granice prelaskom visećih mostova koji izgledaju kao da ih je netko jedva privezao konopcem. Ovaj sam put odlučila sjesti naprijed i upijati prizore. I znate što: osjećaj je neopisiv! Kad se nađete tako blizu snježnih vrhova, dok helikopter kruži iznad planinskih grebena, osjetite sreću koja se ne može usporediti ni s čim drugim.

Annapurna bazni kamp (ABC) nalazi se na 4130 metara nadmorske visine. Nevjerojatno je pomisliti da ste u samo 20-ak minuta prešli s razine od 400 metara na ovu visinu. Glava vam u početku nije najsretnija – sve je malo maglovito, osjećate laganu vrtoglavicu, a disanje je teže. No nakon pola sata prilagodbe već možete lagano šetati po ovom čarobnom mjestu.

Annapurna je dio Himalaja i četvrti je najviši planinski masiv na svijetu. Najviši vrh Annapurna I doseže 8091 metar i poznat je kao jedan od najopasnijih za penjanje – stopa je smrtnosti nekad prelazila 30 %. Ipak, bazni je kamp pristupačniji i privlači stotine planinara i avanturista godišnje. Ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje imate osjećaj da ste došli na krov svijeta, okruženi snijegom, ledom i tišinom koja vas natjera da zastanete i dišete dublje. Ili bar pokušate disati…

I divite se svim hrabrim planinarima koji su „osvojili” ove vrhove nebrojeno puta… ili su vrhovi osvojili njih…

Dok sam na aerodromu upijala posljednje dojmove ove čarobne zemlje i ukrcavala se na let za Zagreb, oko mene su bili sve redom Nepalci koji su, kao i ja, putovali prema Hrvatskoj. Za njih to nije bilo putovanje iz znatiželje, već korak u neko bolje sutra. Promatrala sam im lica i tike, crvene točke na njihovim čelima, koje su im prije puta nanijeli članovi obitelji u znak blagoslova i sreće. Ta jednostavna gesta, ispunjena ljubavlju, nosi sa sobom želju za sigurnošću, uspjehom i dobrim putem.

U njihovim sam očima vidjela i uzbuđenje, i strah od nepoznatog, i nadala se, iskreno i svim srcem, da će i oni u Hrvatskoj doživjeti barem djelić one topline koju su meni nesebično pružili ljudi njihove zemlje.