Mislim da bismo se s vremena na vrijeme trebali podsjećati na sve negativne utjecaje potrošačkog društva i ozbiljnije razmisliti do koje smo mjere zapetljani u često nevidljivu mrežu marketinških smicalica koje promiču iluziju o savršenom životu i uspjehu suvremenog čovjeka.

Upravo je ovo predblagdansko vrijeme idealno za promišljanje o tome uvlačimo li i svoju djecu, prešutnim pristajanjem na sve „blagodati” konzumerizma bez zadrške, u vrlo dehumaniziranu ideologiju koja promiče da su posjedovanje, kupnja proizvoda te konzumiranje raznih usluga jedino ispunjenje i svrha života. Jer konzumerizam se može smatrati ideologijom, što su uostalom i potvrdili brojni stručnjaci koji se bave ovim fenomenom.

U filmu se otvoreno i bez zadrške progovara o utjecaju medijskog oglašavanja na djecu, a obiluje i mnogim šokantnim podatcima koji otkrivaju skrivene namjere velikih industrija – cilj je odgojiti „doživotne kupce”, i to od najranijeg djetinjstva, kad je taj utjecaj najmoćniji. Proces „programiranja” planira se do detalja, smišljen je i proračunat, a koliko se daleko otišlo s manipulacijom najviše govori činjenica da su u njega uključeni čak i dječji psiholozi koji bi trebali pridonositi sprječavanju takvih manipulacija.

Preporučimo li ovaj film i roditeljima svojih učenika, dat ćemo im priliku da promisle o tome koliko kupnjom kompenziraju nedostatak slobodnoga vremena za druženje sa svojom djecom, a možda ih i podsjetiti da su blagdani mnogo više od odlaska obitelji u velike trgovačke centre u kojima se slijede površne i bezvrijedne šablone blagdanskog ugođaja koje nameću kreatori plitkoga konzumerizma.

Već smo sada previše društveno pasivni, često uljuljkani u kolotečinu. Nemamo volje i vremena iskoračiti iz nametnutih nam programa. Nametnutost svega postaje nepodnošljiva u ovo predblagdansko vrijeme. Redovi u trgovinama s istom robom, iste boje, isti mirisi u dizalima i javnim zahodima trgovačkih centara, isti okus hrane koju nam serviraju u plastičnim zdjelicama, ili onima od stiropora (još gore), a mi smo uvjereni kako isprobavamo neki tajlandski, talijanski, kineski specijalitet. Određeno nam je gdje trebamo stati da bi nas uslužili, i uopće primijetili, na kojem točno mjestu moramo platiti, gdje uzeti pladanj na koji ćemo složiti tu presavršeno dizajniranu, prema bojama i oblicima usklađenu hranu, strelicama nam je naznačeno kamo možemo sjesti, dok usput ispod putokaza čitamo kakav poticajan slogan o tome kako trebamo biti uravnoteženi, ekološki osviješteni i sretni.

Kad tu lažnu egzotičnu hranu utrpamo u sebe uvjereni da smo dotaknuli samu esenciju višekulturalizma i da smo vrlo „in”, suvremeni i otvoreni za sve različitosti ovoga svijeta, ustajemo i poslušno pospremamo ostatke hrane i svo ono jednokratno suđe iz kojega smo jeli, sve papire i plahte od računa, i ne razmišljajući o iskrčenim šumama i prašumama, bacamo ostatke tamo gdje su nam odredili. Jurimo dalje kupovati na akcijama, probijamo se između polica koje vrište postotcima ispred kojih je debeli minus…

I nije nam jasno zašto nam se mišići grče, koče i zbog čega smo napeti kad je sve tako divno i povoljno u toplim trgovinama s ugodnom glazbom?!

Zašto nam blagdani donose samo i jedino stres?

Tijelo nam u tim groznim trgovačkim centrima stalno signalizira ono što nam do mozga teško dopire – da smo robovi – programirani da sav novac koji smo teško zaradili, potrošimo na brzinu i pokušamo kompenzirati svo vrijeme koje smo uskratili sebi, djeci, svojoj obitelji, dok smo dokazivali nešto.

Kome?

Tehnološki napredak i razvoj suvremenog društva definitivno ima mnogo dobrih strana, ali i čitav niz negativnih ekstenzija o kojima se govori u filmu, a kojima treba pružiti otpor ako želimo u život poslati zadovoljne ljude koji će biti društveno aktivni i mijenjati ovaj svijet nabolje.

Stoga promislimo malo i o smjeru u kojem idemo s reformom obrazovanja koja će od jeseni „početi život” u svim školama zemlje. Hoće li obrazovanje koje za svoje partnere u reformi otvoreno bira korporacije, moćne proizvođače i nabavljače digitalne i druge informatičke opreme, uistinu iznjedriti onoga drukčijeg čovjeka koji se izdvaja iz mase prosječnih i pokreće svijet prema boljitku? Hoćemo li učenike kojima tako srdačno i bez ozbiljnijeg promišljanja „guramo” u ruke tablete i pametne telefone, dobro pripremiti za razumijevanje te druge strane svijeta koji je opisan u ovom filmu?

• Samo se pitam, a pitam se jer nemam dovoljno informacija da se s punim povjerenjem prepustim ovako predstavljenoj ŠKOLI ZA ŽIVOT.
• Ne mogu se oteti dojmu da je Škola za život zapakirala i zakamuflirala prikriveno oglašavanje upravo tih korporacija.

Otkako se o njoj govori u medijima iščitavam samo i jedino REKLAMU o nekom „proizvodu” za koji čak i ne znam koliko je učinkovit i je li uopće stvaran i realan.

• Ne mogu ne primijetiti da je previše stereotipa u kampanji ŠKOLE ZA ŽIVOT, da je ona više kampanja, nego jasna strategija o obrazovanju i stoga imam pravo posumnjati da je tu riječ o dobrim potezima s predumišljajem i krčenju puta do boljih prilika na platformi zvanoj tržište, ili kakva odskočna daska nekome za dobar biznis.  

Ako ste učitelj, ne možete ne primijetiti ono dijete u svome razredu koje se po nečemu posebnom razlikuje od druge djece. Koje ima drukčiji odgovor, najneobičnije rješenje za kakav problem, kreativnu i jedinstvenu ideju. Često pomislite da je baš ta glavica ona koja bi u budućnosti mogla napraviti neki veći i vrijedan iskorak za čovječanstvo. Jer kad malo bolje promislimo, za velike i hrabre poteze uglavnom su bili zaslužni nekonvencionalni ljudi, drukčiji, oni koji se odmalena nisu uklapali u masu sličnih – „kao jaje jajetu”.

Znam da nije ideja da se u našim školama odgajaju i obrazuju prosječni, znam da nitko ne želi poticati prosječnost, ali nerijetko se baš to događa zbog niza nepovoljnih okolnosti i uvjeta rada.

Moram se zabrinuti što će se dogoditi kad u tim istim okolnostima i uvjetima rada svi dobiju tablete, kad se nabave pametni telefoni i kad zajedno s djecom navalimo na ubijanje kreativnosti služeći se gotovim obrascima za različite uratke koje nam nude brojne aplikacije za „kreativnost” i uz pomoć kojih djeca biraju gotove uzorke da stvore neki lik, ili nešto, bilo što…

Blagdani su najbolje vrijeme da izradimo neki predmet s djecom. Da proizvedemo nešto jedinstveno, da se prepustimo živoj riječi i paleti tradicionalnih okusa. Da ih umjesto u zagušljive trgovačke centre gdje ćemo im kupovati, jer se želimo riješiti nametnute tržišne krivnje, odvedemo u prirodu. Prošetamo. Popričamo.

Ne zagovaram odmak od suvremenoga, niti primjerice od višekulturalizma.

Nikako!

Samo razmišljam o ravnoteži, zbog uravnoteženosti. Bavimo se malo, za promjenu, i onime što im nedostaje i o čemu manje znaju. Govorim to iz iskustva, jer svaki dan razgovaram i razgovaram s djecom.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

………….