…Ako roditelj provede tri sata fotografirajući svoje dijete i još tri sata odgovarajući na komentare ispod fotografija, koliko vremena provede sa svojim djetetom?

Fenomen fotografiranja i „dijeljenja svega što oči vide” širi se planetom poput kakve zarazne bolesti. Nismo mi jedinstveni u tome. Zahvaća ljude koji bez zadrške i kritičkoga stava prihvaćaju novosti informatičko-komunikacijskog doba. Uslijed svih tih dinamičnih promjena gube i osjećaj za mjeru između javnog i osobnog.

ŠALJIVI MATEMATIČKI ZADATAK prestaje biti šaljiv kad više nije rijedak primjer da roditelji umjesto ispričnice za izostanak s nastave učiteljima pošalju fotografiju svoga bolesnog djeteta. Na učiteljičin privatni mobitel, jer službenoga nema, sve češće stižu i fotografije rana, masnica ili ogrebotina u krupnome planu. Uz detaljan opis događaja koje je dijete prepričalo roditelju, a da prethodno najčešće nije ni spomenulo u školi. Između navoda kako je došlo do ozljede sve se češće nađu i neprimjereni komentari te kritike, pokoja neugodno intonirana rečenica, pa čak i prijetnja. Roditelju je teško doći u školu i razgovarati. Nepotrebno je. Slika zamjenjuje tisuću riječi. Praktičnije je, a i dovoljno dramatično (da ne kažem šokantno) kad se učitelja tim načinom „opomene” da se ne brine o svome učeniku 24 sata dnevno. Vlada uvjerenje da učitelji trebaju reagirati čim im na privatni mobitel stigne poruka ovakvog sadržaja. U bilo koje vrijeme, a nebitno je i u kojoj ih situaciji zatekne. Oni su „javno dobro”. Tko im je kriv što posjeduju uređaj s kojim su dostupni u svako vrijeme. Ako je uz poruku priložena i šokantna fotografija, javnost bi to ignoriranje mogla smatrati neljudskom i nehumanom gestom.

Kako je pametni telefon uvijek u ruci, a s njim i fotoaparat, brže je i jednostavnije fotografirati bolesno dijete, i ozljedu na njegovu tijelu, nego gubiti vrijeme na smišljanje nekoliko suvislih rečenica ili pisanje ispričnice na papir koji će poslati po djetetu u školu. Još je kompliciranije osobno doći u školu i zamoliti za razgovor te tako riješiti problem. Tko za to ime vremena? Tko za dijete ima vremena?!

Takve i slične situacije apsurdne su dok prikupljamo suglasnosti čak i za odlazak u obližnji park s učenicima.

Kako smo došli do toga? Što nam se dogodilo kad je takva komunikacija između roditelja i učitelja postala „normalna”?!

Možda bismo trebali pitati vlogere i influencere koji „šire mudrosti o roditeljstvu i životu” dijeljenjem videa iz osobnog života, ravno s mjesta događaja – iz čekaonice djetetova pedijatra, iz dvorane gdje trenira ili izravnim uključivanjem iz šetnje do vrtića. Ili bismo trebali pitati odgovorne na javnoj televiziji koji prethodno spomenuta „savjetovališta” osnažuju u svojim emisijama „za žene”, zaboravljajući pritom da je javna televizija medij koji bi trebao iznositi teme od kojih šire društvo ima korist. Voljela bih da mogu spoznati koji je javni interes reklamiranja i preporuke YouTube kanala vlogerice koja plasira videozapise „iz dječje sobe” nakon povratka iz velike kupnje s obitelji. U njemu drugim obiteljima otkriva tajne uspješnog šopingiranja te mudro savjetuje kako opremiti dijete za vrtić. Pokazuje što su sve kupili i kako su djeca bolje od odraslih podnijela napor šopingiranja. Bravo za klince!

NE ZNAČI DA SAM U PRAVU, samo priznajem da mi nije jasno sljedeće – kako iskustvo nepoznate žene izneseno u režiranim videima koje plasira može pomoći da se bolje nosi s izazovima roditeljstva?

Prema onom matematičkom problemu s početka teksta – nikako. Tri sata gledanja nepoznate obitelji u šetnji trgovačkim centrom, tri sata sudjelovanja u raspravi ispod videa i pisanju hvalospjeva i – sve je jasno. Za to je vrijeme vlastito dijete izvan fokusa, ali u glavi dotičnog roditelja očito vlada privid da je to vrijeme posvetio svom djetetu.

Čudno je u kojoj mjeri ljudi danas imaju problema s logikom. A imaju, čim je stotine tisuća pratitelja ovakvih sadržaja.

Činjenica je da tehnološka dostignuća, a posebice komunikacijsko-informacijske tehnologije, mijenjaju pojedince, zajednicu i odnose među ljudima.

• Mijenja se način života, što dovodi do novih iskustava.
• Nova iskustva mijenjaju postupke i ponašanja, što zahtijeva i nova pravila.

Međutim, o tome se čak premalo i razgovara. Što je tema ozbiljnija, manje je zanimljiva. A teme nameću idoli koje plasiraju brojni mediji. Tim tragom, možda bi bilo zanimljivije da sam pisala o otužnoj Dori koju sam škicnula na TV-u. I o natjecateljici koja je na natjecanje za pjesmu predstavnicu Hrvatske u svijetu, nastupila u grudnjaku i gaćicama. Ta će tema, „njušim”, biti najčitanija danas. Možda se s moje strane čini neprimjerenim pisati o tome na jednom ovako ozbiljnom učiteljskom portalu, ali to je kontekst u kojem odgajamo i obrazujemo, nastojimo razviti pozitivan sustav vrijednosti u naših učenika. Možemo se truditi do sutra ako s djecom ne razgovaramo otvoreno o mnogim temama koje izbjegavamo.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | Photo by Katka Pavlickova on Unsplash

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

………….