U posljednje vrijeme, zagazivši u zadnje tromjesečje nastavne godine, sve više dolaze do izražaja  umorni roditelji kojima je dosta školskih zadataka i obveza. Po prostranstvima društvenih mreža žale se kako moraju pročitati lektiru, riješiti zaostale zadatke u radnim bilježnicama, napraviti tri i pol projekta iz dvaju nastavnih predmeta, pratiti rast graha i bilježiti praćenje u digitalnim aplikacijama, osmisliti dijalog na engleskom jeziku, i to sa zamišljenim likom, a onda još i likovnim tehnikama predočiti taj lik, po mogućnosti u prirodnoj veličini, a sve zato što im treba petica jer je, pogodili ste, kraj nastavne godine i računaju se prosjeci.

Niti jedan prosjek ispod 4,70 nije im prihvatljiv, ponajviše zato što se onda njihova učiteljica ne može pozivati na neobvezu izračunavanja aritmetičke sredine, a brojke su egzaktne. Dodat ću da se događaju i dodatni problemi kad učenici pojedini projektni zadatak (koji se gotovo redovito planira i stvara tijekom duljeg vremenskog perioda) trebaju rješavati timski. U tom se slučaju roditelji moraju dogovoriti, sastati se kod nekog doma, nabaviti materijale, pratiti učiteljičine upute oko podjele zaduženja u timskom zadatku…

Napisala: Majda TOMETIĆ, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, ravnateljica OŠ Kajzerica

Mogla bih još nabrajati kakve sve zadatke moraju obavljati roditelji najmlađih učenika, onih u razrednoj nastavi. I bez obzira na to što karikiram situacije, i što su sad mnogi ljuti na mene (jer kako se usuđujem sve to tako taksativno reći), činjenica je da je to naša realnost. Bacite pogled na društvene mreže, na raznorazne grupe gdje se razmjenjuju nijanse gore navedenih problema, ideje za iznimno kreativna rješenja svega i svačega, fotografije  raznoraznih strašnih zadataka jer „moja učiteljica nije normana“, nerijetko možete i vidjeti ispise učeničkih radova kojima se možete poslužiti kao prijedlogom za rješenje određenog zadatka „evo, moj mali je to ovako riješio pa se poslužite” i vidjet ćete da sam, nažalost, u pravu. Samo iznosim činjenice pa nemojte bjesnjeti na mene, nego pokušajte ovu ozbiljnu problematiku današnjice sagledati iz ozbiljnog kuta.

Ključni je problem što zadatci, zadaće, ocjene i učiteljice pripadaju jednako djeci i roditeljima. Određeni broj roditelja zadatke svoje djece doživljava svojima pa im tako i pristupa, nerijetko zanemarujući ulogu samog djeteta, odnosno učenika. Lakše im je saznati kako nešto napraviti u  viber grupi ili pokupiti ideju iz neke razmjene mišljenja o domaćoj zadaći nego pustiti vlastito dijete da bude učenik, da samostalno riješi što može i zna odgovorno postupajući prema zadatcima i uputama svoje učiteljice. Ali, možda, neće dobiti pet! Sve se svodi na pet, sve mora biti pet. Ako nije pet, dijete je loše, neuspješno, neće se upisati u vrhunsku srednju školu o kojoj svi pričaju. I sve se to događa već tijekom četiri razreda osnovne škole!

Zašto danas djeca ne mogu biti djeca?

Ako roditelji veliki dio posla rade umjesto djece, strahovito je puno vještina i kompetencija koje se neće razviti ili će se razviti sasvim pogrešno. Dakle – stanje je alarmantno! Djeca moraju biti djeca i moraju svoje školske zadaće rješavati samostalno u skladu sa svojim mogućnostima i u svom ritmu. Nikoga ne zanima sve na svijetu i rijetko tko može baš u svemu biti jako uspješan. Prirodno je i lijepo razvijati se i učiti u skladu sa svojim interesima, mogućnostima, znanjima.  Sveopćom pomamom za peticama i potrebom da roditelji, ili drugi odrasli ljudi, izvršavaju školske zadatke umjesto djece, opasno se potkopava ta prirodnost.

Petica je samo ocjena. Ona nije životni ulog, nije nešto što će stvoriti dobrog radnika i prisebnog čovjeka, nije nikakva garancija za budućnost. A pogotovo nije kad imaš osam ili devet godina!

Kad bismo ostavili djecu da budu djeca rastući i razvijajući se u skladu sa sobom, igrala bi se i stvarala timove i projekte prema svojim interesima, zdravo bi se natjecala u namjeri da nešto nauče, da podijele, da izgube, da pobijede, da se suoče sa zahtjevima u skladu sa svojom dobi i uopće im ne bi bilo bitno koju će ocjenu dobiti. Prirodno bi trebali znanje i sebe, a ne sliku za van. I ne manje važno – kad bi djeca u prvoj polovini svog osnovnoškolskog obrazovanja napredovala prema vlastitom ritmu, i samostalno zaslužila trojku ili četvorku, kasnije bi znatno jednostavnije i lakše zasluživala petice. Tako bi djeca znala koji su njihovi dometi i koliko se treba potruditi za nešto bolje. Ako netko drugi radi njihove zadatke umjesto njih, ne mogu se razviti radne navike.

Najuspješniji su oni učenici koji su od prvog razreda svaku ocjenu dobili za svoj rad i trud jer oni cijene upravo vlastiti rad i trud znajući što i koliko trebaju raditi za svoj cilj.

Najuspješniji učenici nisu oni koji imaju sve pet, nego oni koji uče radi vlastitog napretka i znanja.

Vratimo se roditeljima s društvenih mreža. Radeći sve ili gotovo sve umjesto svoje djece, oduzimaju im pravo da budu učenici. Posljedično – djeca postaju frustrirana jer su nesamostalna, malo toga stvarno znaju, pažnja im je neusmjerena i kratka, nezadovoljna su i nestrpljiva ako nešto zahtijeva proces jer su naučena na brza rješenja i podrazumijevaju da netko drugi napravi umjesto njih sve što im nije zanimljivo. Kad takvi roditelji, kolokvijalno, puknu jer im je dosta  domaćih zadaća, a i školski zadatci im postaju sve zahtjevniji, usmjeravaju svoju djecu na sve moguće instrukcije. Petica je i dalje jedino što trebaju! I na kraju ništa ne bude dobro. Niti su djeca sretna, niti su roditelji sretni. Začarani krug iz kojeg nema povratka.

Stvari se mogu postaviti, recimo, ovako: „Imaš sat vremena za zadaću iz matematike; ako nisi siguran kako vam je učiteljica rekla da postavite problem, nazovi Marka. Dogovori se s Leom i Ivanom za sutra popodne kako biste napravili onaj projekt iz likovnog i poslije možemo u šetnju. Pišeš li neki ispit ovaj tjedan? Kakav ti je plan prireme za ispit?“ Ovakvim su pristupom svi na dobitku. I to dugoročnom.

Veseli me jer ima puno ovakvih zdravih primjera, ali se i plašim da pošast s početka ove priče ne uzme toliko maha da s vremenom izgubimo granice na relacijama dijete-učenik i roditelj-učenik. Struka kaže kako bi bilo najbolje da učiteljice ostanu učiteljice djeci obrazujući ih i odgajajući u školi. I svi sretni!