

Smješten duboko u arktičkom krugu, Svalbard je teritorij Norveške, ali u mnogočemu nije nalik ostatku svijeta. Ovdje vam ne treba viza i radna dozvola – Svalbard je demilitarizirana zona s ekonomskim slobodama koje privlače avanturiste i znatiželjnike iz svih krajeva.
Ljeti rijetko osjetite više od 7 stupnjeva, a izmjenjuju se polarni dani i noći dok ledeni pejzaži skrivaju jednu neobičnu činjenicu: na ovom arhipelagu ima više polarnih medvjeda nego ljudi – čak preko 3000. Zakon nalaže da budete naoružani ako napuštate naseljena mjesta, možda se najzanimljivija pravila odnose na život i smrt. Na Svalbardu je tlo toliko hladno da se organski materijali gotovo ne raspadaju pa je „zabranjeno“ umrijeti ili roditi.
Piše: Maja MAČINKO
Naravno, nije doslovno zabranjeno, ali se stariji i teško bolesni stanovnici prebacuju na kopno kako bi proveli svoje posljednje dane u uvjetima koji dopuštaju prirodan oproštaj.
Na Svalbardu sve nosi oznaku „najsjevernije” – od poštanskog ureda, pivnice pa do benzinske postaje. Ovaj arktički arhipelag, smješten između kopna Norveške i Sjevernog pola, službeno je norveški teritorij. Sastoji se od nekoliko otoka, a najveći među njima je Spitsbergen. Ovdje živi oko 2500 stanovnika, od kojih većina boravi u glavnom gradu Longyearbyenu. Zanimljivo je da, prema Svalbardskom sporazumu iz 1920. godine, građani iz više od 40 zemalja imaju pravo naseliti se i raditi na Svalbardu bez potrebe za vizom.
Jedna od prvih stvari, koja vas dočeka na ulazu u Longyearbyen, prometni je znak s natpisom Gjelder hele Svalbard (vrijedi za cijeli Svalbard). Taj znak upozorava na važan zakon: svatko tko se upućuje izvan naselja, mora biti propisno opremljen sredstvima za plašenje polarnih medvjeda koji su ovdje stalni stanovnici. Na Svalbardu postoje strogi zakoni o ubijanju polarnih medvjeda – samo u iznimnim slučajevima smije se posegnuti za vatrenim oružjem, ali bez puške ili vodiča koji ima pušku, odlazak u divljinu jednostavno nije opcija. To je jedno od prvih pravila koje sam upamtila pripremajući se za ovo putovanje.
Povijest se Svalbarda bilježi još od 1194. godine kada se arhipelag spominje u islandskim sagama pod imenom Svalbarði, što znači ‘hladna obala‘. Prvo se dokumentirano otkriće u modernoj povijesti pripisuje nizozemskom istraživaču Willemu BARENTSU koji je do Svalbarda stigao 1596. godine u potrazi za sjeveroistočnim prolazom prema Aziji.
Tijekom 17. i 18. stoljeća europski lovci na kitove, traperi i istraživači počeli su posjećivati Svalbard. Norvežani i Rusi bili su među prvim grupama koje su uspostavile sezonska lovišta i privremena naselja na ovom surovom arhipelagu. Trajno je naseljavanje Svalbarda započelo tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća, potaknuto rudarenjem, kada su norveški i ruski rudari otvorili prve rudnike ugljena na otocima. Danas je Svalbard mjesto gdje se susreću prirodna surovost i povijesna baština kao fascinantan spoj prošlosti i sadašnjosti u jednom od najudaljenijih naseljenih dijelova svijeta.
♦ GRUMANT ♦
Drugi dan našeg posjeta imali smo rezerviran izlet gumenjakom do Grumanta i Colesbaya. Prvi izazov? Obući se! Odijela su istovremeno i odijela i čizme – sve u jednom komadu. Bilo je to poput pokušaja uvlačenja u golemu gumenu kobasicu istovremeno balansirajući na jednoj nozi. Najveći je problem imao Žarko jer čizme, koje su u sklopu odijela, rijetko dolaze u veličini noge većoj od 46, a unutra još moraju stati i vunene čarape. Na kraju su mu pronašli neko odijelo za ronjenje pa je izgledao kao da se sprema za istraživanje dubina, a ne na arktički izlet. U početku smo mislili da možda malo pretjeruju s opremom, no nakon što su nas prvi valovi pošteno zalili, bili smo zahvalni što smo bili umotani kao Eskimi.
Grumant je ime kojim su se ruski pomorci koristili za Svalbard i poznato je već od 17. i 18. stoljeća kao mjesto gdje su ruski lovci na tuljane i kitove provodili zimske mjesece. Danas je Grumant napušteno rudarsko naselje, osnovano od strane Sovjetskog Saveza u prvoj polovici 20. stoljeća. Služilo je kao centar za eksploataciju ugljena, no zbog surovih vremenskih uvjeta i iscrpljivanja resursa naselje je napušteno 1961. godine. Na svom je vrhuncu Grumant bio dom za oko 1100 radnika i imao je sve potrebne sadržaje za život: stambene objekte, školu pa čak i društvene sadržaje. Colesbay, s druge strane, prepun je sovjetskih napuštenih rudarskih instalacija i bio je povezan s Grumantom željeznicom. Colesbay je imao dobru luku i djelovao je kao izvozna luka za ugljen iz Grumanta.
Naša šetnja prema Rusanovoj kolibi bila je pravi mali izazov prepun prepreka i oštećenih mostova. Naravno, vodio nas je vodič s puškom jer, kako smo već naučili, na Svalbardu je puška jednako važna kao kapa i rukavice.
Prvo što je iskrcala iz čamca, bila je upravo puška, kao da nas želi podsjetiti tko je pravi vladar ovog ledenog carstva. Koliba, koju smo posjetili, nosi ime Pavela Nikolaeviča Rusanova, sovjetskog geologa i istraživača Arktika. Rusanov je poznat po svojim ekspedicijama na Novoj Zemlji i Spitsbergenu gdje je napravio značajne doprinose u istraživanju tih područja. Nažalost, njegova ekspedicija na Spitsbergen 1912. godine završila je tragično: Rusanov i njegova posada nestali su bez traga. Koliba, koja je ostala svjedokom tog vremena, stoji kao dokaz surovih uvjeta u kojima su tadašnji istraživači radili i živjeli.
♦ BARENTSBURG ♦
Barentsburg je drugi najveći naseljeni centar nakon Longyearbyena. Ovo se naselje nalazi na otoku Spitsbergenu i ima populaciju oko 400 – 500 stanovnika, uglavnom ruskih i donedavno ukrajinskih rudara. To je prvenstveno rudarski grad, osnovan radi eksploatacije ugljena. Grad je nazvan po nizozemskom istraživaču Willemu Barentszu koji je prvi otkrio Spitsbergen krajem 16. stoljeća. Ugljen se i dalje vadi, ali u manjem obimu nego ranije, a turizam im postaje sve važnija ekonomska grana.
Naselje ima sve osnovne objekte poput škole, bolnice, hotela i sportske dvorane, a najviše se ponose bazenom. Iako je pod upravom Norveške, Barentsburg ima snažan ruski utjecaj i većinu stanovništva čine Rusi, a svakodnevni život i rad vodi ruska rudarska kompanija Trust Arktikugol.
♦ MORŽEVI ♦
Sjećate li se one reklame za Eva sardine? Zaštitno lice te reklame nije slučajno morž. Ovi morski divovi, poznati po svojim impozantnim kljovama i gustim brkovima, prave su zvijezde Arktika.
Morževi su fascinantni morski sisavci koji se okupljaju u velikim grupama na ledu ili obali gdje često stvaraju pravi spektakl svojim impresivnim veličinama i ponašanjem. Hrane se mekušcima, poput školjki, koje pronalaze na morskom dnu uz pomoć svojih moćnih kljova i osjetljivih usana. Mužjaci mogu narasti do nevjerojatnih 3,5 metara i težiti do 1500 kilograma dok su ženke nešto manje, ali ništa manje impresivne. Unatoč svojoj veličini, morževi su vrlo društvene životinje i često se upuštaju u borbe za dominaciju koristeći se svojim kljovama u pravim arktičkim dvobojima.
Nažalost, iako su morževi zaštićeni od lova, njihovo je stanište pod prijetnjom zbog klimatskih promjena. Smanjenje ledenog pokrivača znači manje mjesta za odmor i teže pronalaženje hrane što ozbiljno ugrožava ove veličanstvene životinje. Imali smo jako zanimljiv izlet, iskrcavši se gumenjakom na obalu, gdje smo zatekli par mužjaka kako se izležavaju i hlade nakon obroka.
Maksimalana je dozvoljena udaljenost za prilazak tim veličanstvenim životinjama 300 metara – i vjerujte, kad ste oči u oči s takvim divovima, ta udaljenost izgleda mnogo manja! Tri dana prije našeg dolaska na istoj se obali šetala polarna medvjedica s dvama mladuncima, ali nama se, nažalost (ili možda na sreću), nisu ukazali. Biti tako blizu morževima bilo je iskustvo koje ću svakako pamtiti.
♦ PYRAMIDEN ♦
Naša je posljednja postaja u istraživanju Svalbarda bila možda i najfascinantnija – Pyramiden, najsjevernija točka na planetu po kojoj sam ikad hodala. Iako postoji još jedna intrigantna lokacija, Ny-Alesund, poznata istraživačka stanica, taj je izlet bio rasprodan gotovo godinu dana unaprijed prije nego što sam uopće počela planirati ovo putovanje. Ali što se tiče gradova, Pyramiden je pravi grad duhova, i to s dobrim razlogom.
Pyramiden je napušteno rudarsko naselje koje je započelo svoj život kao projekt švedske kompanije 1910. godine. No 1927. godine naselje je prodano Sovjetskom Savezu, a rudarenje se ugljena nastavilo pod upravom sovjetske kompanije Trust Arktikugol. Pyramiden je trebao biti sovjetska utopija u srcu Arktika s kompletnom infrastrukturom za radnike i njihove obitelji – od škola i bolnica do kulturnih centara i sportskih objekata. Na svom je vrhuncu ovdje živjelo oko 1000 ljudi usred surovih arktičkih uvjeta.
Međutim, teška klima i ekonomski izazovi doveli su do zatvaranja rudnika 1998. godine nakon čega su stanovnici evakuirani ostavljajući Pyramiden da polako postane ono što je danas – grad duhova. U ovoj se pustoši sada nalazi i najsjeverniji Lenjinov kip na svijetu, simbol nekadašnje sovjetske prisutnosti u Arktiku. No Pyramiden nije sasvim napušten. Pored hotela smjestio se takozvani Bird Hotel, čudnovato mjesto koje neodoljivo podsjeća na scenu iz Hitchcockovog filma. Zgrade su preplavljene pticama koje su preuzele sve prozore i udubine stvarajući atmosferu koja je istovremeno fascinantna i pomalo jeziva.
Kao šećer na kraju našeg arktičkog putovanja nezaobilazno je spomenuti i Svalbardsko globalno skladište sjemena, poznato i kao „trezor sudnjeg dana”. Smješteno duboko u planini, ovo skladište čuva genetsku raznolikost biljnog svijeta iz cijelog svijeta čime se osigurava da će, bez obzira na buduće izazove, čovječanstvo imati pristup ključnim resursima za prehranu. Svačiji, a ničiji – ovaj komadić zemlje na rubu svijeta mjesto je gdje se prošlost, sadašnjost i budućnost susreću tako da istovremeno plaši i ohrabruje.
Svalbard nije samo hladan, zabačen arhipelag – on je i spomenik ljudskoj upornosti, ali i krhkosti prirode i civilizacije te iskustvo koje mijenja pogled na svijet.