Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 101. ■
Svijet se vrti oko mene
objavljeno: 17. studenoga 2025.

Svaki tjedan idem na plivanje. Svaki se tjedan čudim kako su svlačionice natrpane dječjim stvarima koja u isto vrijeme imaju trening. Nije mi jasno kako djeca ili njihovi roditelji ne odnesu stvari iz svlačionica u garderobu. Kao da se svijet vrti samo oko njih.

Učestalo se pitam jesu li ljudi postali toliko sebični da gledaju samo sebe i dalje od toga ne vide.

Vrlo nam se slično događa i u razredu.

Netko bi rekao da je to banalna stvar, ali svakodnevne sitnice postaju ozbiljni problemi.

Ujutro učenici dolaze na nastavu. Oni pristojni znaju pozdraviti, ali ima i onih koji to ne znaju.

Pojedini učenici ne nose papuče. Na upozorenje dobijemo odgovore: „Zaboravio sam.“ ili „Evo, donijet ću sutra.“

A sutradan ista priča.

Roditelji opravdavaju svoju djecu za nenapisanu zadaću, za nenošenje pribora, za kašnjenje, za nedolazak na izvannastavnu aktivnost, za nedolazak u školu…

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, mag. prim. educ.| učiteljica izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska

Pitam se kuda ide ovaj svijet?

Imam osjećaj da me pregazilo vrijeme. Danas razgovaram s jednim učenikom i lijepo mu pokušavam objasniti koje su učeničke obveze, a on okreće očima.

Primijenim tehniku hlađenja pa u sebi brojim od deset do jedan, udahnem i pitam ga: „Jesi li ti to okrenuo očima?“

A on gleda kroza me. Nije mu neugodno. Ne vidi u tome ništa loše.

Ljudi, taj dječak ima devet godina, ja imam skoro 50 godina više od njega.

Trebam li se pomiriti s tim da su se djeca toliko promijenila?

Pitam se je li škola još uvijek odgojno-obrazovna ustanova?

Mame pišu domaće zadaće djeci jer su djeca umorna, a zadaća je previše. U školi je djeci dosadno. Učitelji moraju osmisliti načine podučavanja kako bi djeci bilo prihvatljivo i zanimljivo. Da, slažem se. To su neki novi klinci, neko novo vrijeme, novi načini obrađivanja gradiva i neko novo doba. Dosta  vremena provodim educirajući se. Svakodnevno se pripremam za nastavu. Razmišljam koliko je zanimljivo to što ćemo raditi sutradan, kako osmisliti da učenicima u mom razredu bude pristupačnije. Nekada imam mnoštvo ideja, a ponekad nemam inspiraciju. I meni je ugodnije kad nam je zanimljivo tijekom nastavnog procesa i kad nam vrijeme proleti.

Znam da u mom razredu ne smije biti praznog hoda jer kad imamo puno posla, učenici su aktivniji, više napravimo i više naučimo.

No ima onih koji su spori i kojima se ne da. Ne nadoknađuju kod kuće, a za to imaju i roditeljsku podršku. Mislim da roditelji idu linijom manjeg otpora jer jednostavnije je opravdati dijete nego postaviti granice i tražiti nešto od njega. Lakše je tražiti da im učitelj objasni što se od učenika očekuje nego tražiti dijete da napravi ono što se od njega očekuje. Svi znamo svoja prava, ali rijetki znaju i svoje dužnosti.

Ne volim kad moram pozivati roditelje da dođu u školu. A, evo, treći je mjesec otkako nastava traje, a malo je roditelja pokazalo interes da dođe u školu na informacije.

Imam učenika koji po nekoliko dana nemaju bilježnicu.

Stara bilježnica je ispisana, nova se nije stigla nabaviti. Piše se po papirima, ali to se ne prepiše u bilježnicu. Svi znamo što treba, ali se toga ne pridržavamo.

Više zaista ne znam što bih trebala i kako reagirati u pojedinim situacijama.

Pišem bilješke, a onda stiže odgovor kako „nismo stigli“ i milijun razloga zašto se bilježnica nije kupila. Možda je najbolje da učiteljica kupi bilježnicu za svakog učenika i podsjeti roditelja i učenika što je za domaću zadaću.

Ponekad je teško i samo stisnuti suglasnost: DA ili NE. Osim što su se promijenila djeca, promijenili su se i roditelji. I, zapravo, problem su roditelji kojima je uvijek kriv netko drugi, a nikada nije njihovo dijete.

Učitelj za sve to mora imati razumijevanja jer roditelji misle da se svijet vrti oko njih i njihova djeteta.