Maja Mačinko učiteljica je savjetnica tehničke kulture u OŠ Ivana Cankara u Zagrebu. Završila je Filozofski fakultet u Rijeci i stekla zvanje profesora fizike i politehnike. Bavi se robotikom, automatikom te promiče STEM u svim sferama društva. Od 2016. urednica je za tehničku kulturu u Školskoj knjizi. Njezina strast i cilj su razviti kod djece i mladih želju za stvaranjem i istraživanjem, potaknuti ih na kreativnost i strast prema znanosti i tehnologiji. Pored svog rada s djecom, Maja Mačinko strastvena je putnica koja je putovanjima posvećena od studentskih dana. Tijekom svojih brojnih putovanja, obišla je više od 60 zemalja. Sama istražuje i organizira putovanja za sebe i svoje prijatelje, koristeći suvremenu tehnologiju za olakšavanje planiranja. Na njezinim putničkim avanturama, istražuje prirodne ljepote, običaje, gastronomiju i upoznaje različite kulture i ljude. Njezina strast prema putovanjima odražava se i u tome što piše priče i anegdote o svojim iskustvima, nadahnućima i izazovima koje je susrela tijekom svojih putovanja. Njezin cilj je motivirati i ohrabriti druge da istraže svijet oko sebe te ne odustanu od svojih snova.
■ MAJINE RAZGLEDNICE ■ 39. ■
Taj Mahal, tigrovi i tragovi ljudskosti
objavljeno: 10. ožujka 2025.

Na sam spomen Agre prva je asocijacija Taj Mahal, a s njim i priča o ljubavi koja je nadživjela stoljeća. Šah Jahan, veliki mogulski car, dao ga je izgraditi u čast svoje voljene supruge Mumtaz Mahal koja je preminula tijekom porođaja njihova 14. djeteta.

♦ TAJ MAHAL ♦ 

Kažu da je Mumtaz, prije nego li je izdahnula, od Šaha zatražila tri stvari: da se nikada više ne oženi, da voli njihovu djecu i da joj podigne spomenik dostojan njihove ljubavi. Šah je Jahan održao obećanje. Gradnja Taj Mahala započela je 1632. godine i trajala je više od dvadeset godina. Oko 20 000 radnika i obrtnika, uključujući najvještije majstore iz Perzije, Turske i Indije, radilo je na ovom remek-djelu.

Piše: Maja MAČINKO

Taj Mahal je izrađen od bijelog mramora koji mijenja boju ovisno o dobu dana: ružičast je u zoru, blistavo bijel usred dana, a zlatno narančast u suton. Manje je poznato da je Šah Jahan imao još jednu ambiciozniju viziju – crni Taj Mahal na suprotnoj strani rijeke Yamune. Iako povjesničari raspravljaju o autentičnosti ove legende, priča o crnom Taj Mahalu i dalje živi. Prema legendi planirao je izgraditi identičan mauzolej, ali od crnog mramora u kojem bi on bio pokopan. Most bi povezivao bijeli i crni Taj Mahal simbolizirajući balans ljubavi i tuge.

Nažalost, ta ideja nikada nije ostvarena. Šahov je sin Aurangzeb preuzeo vlast, zatvorio oca u Crvenu utvrdu u Agri i tako prekinuo njegov san. Legenda kaže da je Šah Jahan proveo posljednje godine života zatvoren u kuli s pogledom na Taj Mahal promatrajući spomenik svojoj ljubavi dok mu je svijet, koji je poznavao, polako nestajao iz ruku. I tako crni Taj Mahal nije izgrađen, ali priča o njemu i dalje živi. Možda je i bolje tako jer neki snovi ostaju vječni upravo zato što nikada nisu ostvareni…

 MAJMUNSKI HRAM  

Tijekom svoje ture posjetile smo i Galta Ji, poznat i kao Majmunski hram, smješten među brežuljcima istočno od Jaipura. Put je do njega bio zabavan… Dok smo dolazile, kroz prozor auta najednom nam je provirila krava, a odmah je zatim čovjek pokraj nas otvorio  prtljažnik minikombija iz kojeg je izašao cijeli odred žena odjevenih u šarene sarije – baš kao u nekom filmu. Stigle su na obred kupanja u svetim bazenima hrama, a mi smo se u pravom trenutku zatekle na pravom mjestu svjedočeći toj tradiciji.

Hram je jedno od važnih hinduističkih svetišta, posvećenih mudracu Galavi za kojeg se vjeruje da je ovdje meditirao i živio asketskim životom. Hinduisti dolaze ovamo u potrazi za duhovnim pročišćenjem, a mnogi se ritualno kupaju u prirodnim izvorima i bazenima jer se vjeruje da imaju svetu moć.

Mi smo obišle hram, promatrale stotine majmuna, koji se ponašaju kao pravi vlasnici prostora, i slušale priču o njegovoj važnosti. Hram je posebno povezan s Hanumanom, bogom u liku majmuna, koji je simbol snage, odanosti i zaštite što donekle objašnjava zašto su majmuni ovdje praktički domaćini. I dok su oni skakali unaokolo, otimali što su stigli hodočasnicima i veselo vrebali nove žrtve, ušle smo u hram gdje nas je dočekao pujari, hinduistički svećenik.

Svećenik je obavio blagoslov, stavio nam tilak, crvenu točku na čelo, koja je simbol zaštite i duhovnog buđenja i vezao narukvice kao znak sreće i blagoslova. Žene, koje su se kupale u bazenima, nisu krile svoje oduševljenje prema nama, strankinjama, veselo nas dozivajući da im se pridružimo u vodi. Ritualno je pročišćenje zvučalo primamljivo, ali smo procijenile da naš imunološki sustav nije na razini domaćih hodočasnica.

 CHAND BAORI – STEPENASTI ZDENAC  

Usputna stanica na putu za dalje po Indiji bila mi je kao pravi mali filmski déjà vu. Chand je Baori jedan od najfascinantnijih stepenastih zdenca u Indiji, a možda i na svijetu. Čim smo kročile unutra, sinulo nam je: Batman! Ovo je zdenac iz kojeg se Baneova zatočenica oslobađa u filmu The Dark Knight Rises.

Chand je Baori, naravno, puno više od filmske kulise, on je pravo arhitektonsko remek-djelo. Izgrađen u 9. stoljeću, za vrijeme vladavine kralja Chanda iz dinastije Nikumbh, ovaj 13-slojni zdenac s 3500 stepenica nekoć je bio ključni izvor vode za cijeli kraj. Njegova me geometrijska preciznost oduševila, stepenice se spuštaju u savršeno simetričnim linijama i tako formiraju fascinantnu optičku iluziju. U prošlosti su zdenci poput ovog služili i kao mjesta okupljanja, osobito tijekom nesnosnih vrućina jer temperatura na dnu može biti i do pet-šest stupnjeva niža nego na površini. Ako imate u planu posjet Indiji, ovo mjesto svakako dodajte na popis – najveće mi je ugodno iznenađenje i jedna je od onih nerazvikanih lokacija koja nas je impresionirala čak i više od veličanstvenog Taj Mahala.

 RANTHAMBORE I TIGROVI  

Kad ste već u Rajastanu, bilo bi gotovo suludo ne pokušati vidjeti tigra, barem ako ste ljubitelj divljih životinja poput mene ili ako zaželite malo adrenalina. Zato smo svratile u Ranthambore, nacionalni park, jedno od najboljih mjesta u Indiji za susret s ovim veličanstvenim životinjama. Smjestile smo se u ladanjsko imanje koje je bilo toliko idilično da smo na trenutke zaboravile zašto smo tu, sve dok nismo završile igrajući kriket s domaćinima i saznale plan koji nas očekuje narednih dana.

Jutarnji je safari počeo standardno uz truckanje u džipu kroz prašnjave staze, vodiča koji optimistično govori: „Možda danas vidimo tigra!” i nas tri koje smo već bile spremne pomiriti se s idejom da ćemo se vratiti s pričom: „Bile smo u džungli, ali ništa od prugaste zvijezde, samo pauni.” Ali onda nas je poslužila sreća, i to ne jednom, već dvaput! Ne samo da smo ugledale jednog tigra već su pred nama mužjak i ženka imali svoj ljubavni jutarnji razgovor dozivajući se kroz šumu rikanjem. A onda je On prošetao ravno pored automobila prema njoj.

Bio je to trenutak u kojem se srce i mozak ne mogu dogovoriti pa tako srce viče: „Wow!” dok mozak nervozno dodaje: „Možda ipak nismo trebale sjediti u otvorenom vozilu usred teritorija najvećeg kopnenog grabežljivca Azije?!” Da smo prije safarija pročitale sva sigurnosna upozorenja, sigurno bismo bile puno nervoznije. I još su nesmotreni turisti u susjednim džipovima veselo dozivali tigrove kao da su plišane igračke ili dresirane cirkuske životnje, tako da smo dobro prošle i mi, i oni jer su nas ljubavnici samo ignorirali i produžili dalje. Nakon tih prizora smo sjedile u tišini uživajući u jednom od onih trenutaka koji je toliko nestvarno spektakularan da još uvijek ne vjerujete da vam se stvarno dogodio.

 POSJET GURDWARI – DOMU SIKHA  

Na povratku u Delhi, prije nego što smo se uputile kući, Sanjeev nas je odveo u Gurudwaru, sikhistički hram, što je za mene bilo posebno iskustvo. Sikhizam je monoteistička religija nastala u 15. stoljeću u regiji Punjab, a Gurudwara, što doslovno znači ‘vrata guruovog doma’, predstavlja središnje mjesto bogoslužja i zajednice za Sikhe.

Pri ulasku je u hram uobičajeno izuti se i pokriti glavu. Narančaste marame, koje smo nosile, simboliziraju hrabrost i žrtvu, a također označavaju pripadnost zajednici i poštovanje prema svetom prostoru. Nakon što smo se pripremile, prošle smo kroz hram i divile se njegovoj arhitekturi i mirnoj atmosferi.

Jedan nas je ljubazni stariji gospodin pozvao da sjednemo i pratimo molitve na ekranu. No ono što me tamo posebno oduševilo, bila je pučka kuhinja, poznata kao Langar. U sikhizmu Langar je zajednička kuhinja u kojoj se svakodnevno besplatno poslužuju obroci svima, bez obzira na vjeru, kastu ili ekonomski status. Hranu pripremaju volonteri iz različitih slojeva društva, često i oni imućniji koji tako žele dati svoj doprinos zajednici.

Sanjeev nas je uveo u kuhinju kako bismo vidjele proces pripreme hrane. Bile smo fascinirane organizacijom – od čišćenja dvorane između smjena do dijeljenja hrane. Volonteri su s osmijehom pripremali i posluživali jednostavne, ali ukusne vegetarijanske obroke. Svi su sjedili na podu u redovima i baš se jako osjetila jednakost i zajedništvo koja je temeljna vrijednost sikhizma.

Ovo me baš duboko dirnulo. Gledala sam kako to sve funkcionira bez pompe, bez očekivanja nečega zauzvrat – samo čista nesebičnost. Natjeralo me da se zapitam koliko mi uopće mislimo o drugima u svakodnevici. U svijetu u kojem svi nešto jurimo, ganjamo, dijelimo se na mi i oni, ovo mi je bio još jedan podsjetnik da zajedništvo i briga za druge nisu neka apstraktna ideja, nego nešto što možeš vidjeti, dodirnuti i doživjeti. Indija je zemlja koja te ne ostavlja ravnodušnim. Ili ćeš je voljeti do kraja života ili ćeš jedva čekati pobjeći, nema tu zlatne sredine. Ako joj priđeš otvorena srca, bez predrasuda, pokazat će ti svoje pravo lice. Kaotična, ponekad naporna, ali uvijek nevjerojatno živa i iskrena. I baš zbog toga znam da ću joj se vratiti.