Maja Mačinko učiteljica je savjetnica tehničke kulture u OŠ Ivana Cankara u Zagrebu. Završila je Filozofski fakultet u Rijeci i stekla zvanje profesora fizike i politehnike. Bavi se robotikom, automatikom te promiče STEM u svim sferama društva. Od 2016. urednica je za tehničku kulturu u Školskoj knjizi. Njezina strast i cilj su razviti kod djece i mladih želju za stvaranjem i istraživanjem, potaknuti ih na kreativnost i strast prema znanosti i tehnologiji. Pored svog rada s djecom, Maja Mačinko strastvena je putnica koja je putovanjima posvećena od studentskih dana. Tijekom svojih brojnih putovanja, obišla je više od 60 zemalja. Sama istražuje i organizira putovanja za sebe i svoje prijatelje, koristeći suvremenu tehnologiju za olakšavanje planiranja. Na njezinim putničkim avanturama, istražuje prirodne ljepote, običaje, gastronomiju i upoznaje različite kulture i ljude. Njezina strast prema putovanjima odražava se i u tome što piše priče i anegdote o svojim iskustvima, nadahnućima i izazovima koje je susrela tijekom svojih putovanja. Njezin cilj je motivirati i ohrabriti druge da istraže svijet oko sebe te ne odustanu od svojih snova.
■ MAJINE RAZGLEDNICE ■ 027. ■
TRAJEKT ZA ŠEST, PUFFINI ZA SVE: KRONIKE SA SHETLANDA
objavljeno: 19. rujna 2024.

Svi znamo da su neka mjesta jednostavno drukčija. Ona koja ostanu s vama duže, ne zato što ste tamo pronašli najukusniji sladoled ili najšarmantniju ulicu, nego zbog ljudi i neobičnih situacija koje su vas ondje dočekale. Šetlandsko će otočje biti jedno od takvih mjesta za sve nas. Nas šestero. I ne, ne zbog krajolika (iako, hej, pogled je s Hermanessa spektakularan), već zbog Marka, čovjeka s otokom i samoprozvanom republikom u vlasništvu! Ali do toga ćemo tek stići.

Priznajem, Shetlandi nisu lagani za organizaciju. Daleki su, turisti ih rijetko obilaze, a infrastruktura je, recimo, minimalistička. Kada vas putuje šestero, i još trebate posložiti smještaje, trajekte i aute, računajte na bar mjesec dana priprema. I, naravno, uvijek barem dva momenta kad poželite baciti mobitel kroz prozor.

Vrijedilo je svake minute jer su otoci nevjerojatni – toliko posebni da sam ih jednostavno morala ugurati u rutu nakon što smo se već opskrbili zimskom garderobom za Grenland i Svalbard. Šetlandsko je otočje dugo bilo na mojoj listi želja zbog nevjerojatne prirode, vjetrom oblikovanih krajolika i, naravno, ovaca, lokalnih životinjskih čupavih zvijezda, i onih simpatičnih shetlandskih ponija.

Piše: Maja MAČINKO

Krenuli smo iz Aberdeena noćnim trajektom koji je, moram priznati, više nalikovao hotelu na vodi. S opcijama kabina za četiri osobe ili futurističkim „sleeping podsima“ (zamislite prvu avioklasu, ali u trajektu), stvarno nije bilo loše! Ako ste noćna ptica, možete gledati zvijezde i maštati kako plovite prema krajevima svijeta. Ako ste više jutarnji tip, uzmite žeton za tuširanje i uživajte u doručku približavajući se Lerwicku, glavnom gradu ovog vikinškog raja.

Što reći o Shetlandima, osim da su… divlji?! Sastavljeni od stotinjak otoka, od kojih je samo šesnaest naseljeno, odišu poviješću i kulturom. Da, ovdje su hodali Vikinzi, gradili svoje kuće, osvajali svijet.

A priroda? Kao da ste zakoračili u bajku, ali onu gdje su princeze ovce, a poniji glavni junaci. I ne, slike ne mogu dočarati taj osjećaj mira, tišine i čiste energije koja vas prožima dok hodate tim travnjacima.

Naravno, kako smo se spremali za istraživanje otoka, sve je išlo vrlo… šetlandski. Na silasku s trajekta dočekala nas je gospođa držeći fascikl pun papira. „Ispunite podatke o vozaču i zapišite broj kreditne kartice“, rekla je. Tako smo dobili ključ automobila Bolt Car Rentalsa. Ključ, papiri i auto, sve s nogu. Krenuli smo u vožnju lijevom stranom ceste. Dva su kruga na parkiralištu bila dovoljna da naši dečki svladaju izazov vožnje po „krivoj strani“. Ali logistika obilaska? Oh, tu nema mjesta za spontane ideje. Sve morate unaprijed rezervirati uključujući trajekte. I da, na ukrcaju vas ljubazno podsjete da postoji red za one koji su na vrijeme bukirali i red za one koji nisu. Ako imate sreće, ući ćete u prvi red. Ako ne, barem ćete uživati u pogledu s obale.

♦ OTOK UNST ♦ 

Prvi otok izvan Mainlanda, koji smo posjetili, bio je Unst – apsolutno jedan od mojih favorita. Ima neku posebnu vibru: mir, divljinu, povijest koja vas mami na istraživanje. Tu smo planinaril i do Hermanessa, najsjevernije točke Ujedinjenog Kraljevstva. Nešto nevjerojatno, kao da ste na kraju svijeta. A zapravo je Unst kraj Velike sjeverne ceste, mjesto gdje je svaki kutak najsjeverniji u UK-u: od plaže do ceste, pa čak i poštanskog sandučića! Tu je više od 60 vikinških kuća, arheološko blago koje priča priču o davnim nordijskim putnicima.

♦ HONESTY BOX ♦ 

Pravi su dragulji lokalnog šarma na otoku honesty boxevi. Zaboravite moderne trgovine i blagajne, ovdje uzmete što vam treba, ostavite novac u maloj metalnoj kutiji i nastavite dalje. Sve je na povjerenje: od sendviča, kolača do ručno pletenih vunenih suvenira. A znate što je najdivnije? To funkcionira. Čak i u hladnjacima s kolačima, poput Original Cake Fridgea, gdje možete uzeti tortu, ostaviti gotovinu i otići s najslađim osmijehom na licu.

Ako ste, poput nas, ljubitelji dobrog restoranskog obroka, pripremite se na iznenađenje. Naime, jedino što nisam planirala na ovom putovanju su restorani. Nismo posjetili gotovo niti jedan! A zašto? Zato što su svi, ali baš svi rezervirani unaprijed – i to tjedan dana unaprijed! Nevjerojatno je koliko im se način poslovanja razlikuje od našeg. Kod njih se stol čuva do dolaska gosta, bez obzira na to kad gost stigne. Nema onoga možete sjesti do osam jer otad je rezervirano, jednostavno vam kažu: „Žao nam je, puni smo!“ I tu svaka rasprava prestaje. Srećom, Shetlandi ne oskudijevaju u alternativnim opcijama. Šareni kiosci fish & chips ponude i drugi takeout restorani spasili su situaciju. Ima li što bolje nakon dugog dana planinarenja nego sjesti na obalu grickajući komadiće svježe pržene ribe i krumpiriće uz gutljaj rajkovog domaćeg likera?!

♦ OTOK BRESSAY I DRUŠTVENI CENTRI ♦ 

Jedan je od izleta bio na otok Bressay, a planirali smo posjetiti i Noss. Bressay je maleni otok odmah nasuprot glavnom gradu. Trajektne su linije za otok učestale i to je jedina linija za koju nismo morali rezervirati karte unaprijed. Tamo mnogo ljudi stanuje i prelazi na Mainland radi posla pa trajekt vozi svakih 20-ak minuta. Ono što me se dojmilo, kao i svuda po otocima, jesu community halls, mjesta koja su duša i centar zajednice. Tamo je ponekad kafić, odvijaju se koncerti, događanja, radionice…

Nakon šetnje oko svjetionika i obilaska malenog otoka planirali smo otići na Noss, park prirode s najvećim brojem puffina, koji je otvoren samo nekoliko toplijih mjeseci u godini. Međutim, do otoka se može samo gumenjakom pa zaštitar, koji sam stanuje na otoku, dolazi po putnike kada mu mahnu. Nažalost, uhvatio nas je kišni i vjetrovit dan pa nismo bili u mogućnosti obići Noss.

A kad sam kod društvenih centara, jedan je od smještaja bio baš u takvom, u glavnom gradu Lerwicku. To je velika kuća, koja izgledom podsjeća na dvorac, s višekrevetnim privatnim sobama, a preko puta je društveni centar s restoranom, uredima i galerijama. Pri ulasku na ručak, moraš se najaviti kako bi ti dodijelili stol jer svi domaći ručaju u menzi. Naš je hostel imao i praonicu rublja. Budući da smo, ipak, bili na putu 30 dana, bilo je potrebno oprati odjeću. Prve smo dvije runde pranja i sušenja odradili prvi dan, a posljednji smo imali pravu komediju. Usred pranja jedna je od perilica počela divljati i bacati vodu na sve strane. Pozvali smo recepcionara, umirovljenika koji volontira, i nekako zaustavili pranje. Čistili smo vodu i pokušavali isprazniti perilicu; no čim smo ju upalili, sve je počelo ispočetka. U jednoj ruci metla, u drugoj krpa, ostatak ekipe umire od smijeha, a jadan je čovjek pet puta ponovio: „Ovo nikada nisam vidio!“ Tako to biva kad Balkanci peru odjeću u Britaniji i naprave pjena party.

♦ PAPA STOUR I MARK ♦ 

Ah, Papa Stour, otok koji će nam svima ostati u sjećanju, a najviše meni zbog organizacijskih izazova. Na otoku, vjerovali ili ne, broj je stanovnika porastao na nevjerojatnih – deset! Doći do tog čarobnog mjesta nije bilo jednostavno: trajekt za 12 osoba postoji samo po najavi, a smještaj je do nedavno bio misaona imenica. Upornost se isplatila jer smo uspjeli dogovoriti ekofarmu koja iznajmljuje sobe – barem do studenog. No ako mislite da je dogovoriti smještaj za šest osoba bilo komplicirano, čekajte da čujete što se događalo u povratku. U nedjelju je na trajektu bilo mjesta samo za četiri osobe, a nas je, sjećate se, šest! Nakon višetjednog pregovaranja sa simpatičnom gospođom Sandrom iz lučke kapetanije, odobrili su nam dodatan brod – samo za nas! Tajna tog minijaturnog trajekta nije u prostoru, već u sigurnosnoj opremi: naime, ima samo 12 prsluka za spašavanje pa ne primaju više putnika. Tako smo, eto, završili na trajektu samo za sebe… u pravom VIP stilu.

Što se tiče samog obilaska otoka, proveli smo ga u cijelosti pješačeći 17 kilometara. Polovina je otoka prekrivena ovcama dok je ostatak netaknuta divljina puna ptica. Jedna me čigra čak i napala, braneći svoje mlade, jer sam joj se zatekla preblizu. U jednom se dijelu otoka nalaze podvodni tuneli, koji su kroz stijene probili dvije rupe i formirali prirodnu plažu, gdje valovi zimi bacaju školjke na obalu. Nevjerojatno, zar ne?

No kao što to obično biva, ovaj otok ima i svoju čudnovatu stranu – i ona se zove Mark, vlasnik farme i osoba koja nam je omogućila smještaj. Mark je jedan od onih likova koje ne zaboravljaš tako lako. Njegova povijest zvuči poput špijunskog trilera, no sve to postaje još bizarnije kada čujete za njegov spor s izvjesnim gospodinom Hillom koji smo pronašli u lokalnim medijima. Taj se Hill usred brodoloma 2001. godine nasukao na obalu Shetlanda i od tada vodi neku neobičnu kampanju da dokaže kako Shetlandi pravno nisu dio Škotske ili UK-a. U procesu je Hill kupio jedan Markov otok (Forvik) proglasivši ga samoprozvanom republikom!

Mark je sada u nevolji jer tvrdi da je u trenutku prodaje bio u lošoj životnoj fazi te da nije znao što radi. Situacija je eskalirala kada su dugovi i utjerivači dugova počeli kucati na Markova vrata dok Hill, sa svoje strane, neumorno prodaje „državljanstva“ svog otoka, komad za 60 funtni! Da stvar bude još luđa, sve to skupa vodi se kao politička kampanja, a Mark tvrdi da je cijeli dokument o prodaji otoka „bezvrijedan komad papira“. Jednostavno rečeno, prava sapunica usred netaknute prirode. I tako smo, između priča o zečevima koji nikad nisu bili uzgojeni i tuljana koji nas je pratio dva dana, doživjeli otok Papa Stour u svoj svojoj čarobnoj neobičnosti.

Za kraj ne mogu ne spomenuti puffine, meni najdraže ptice, koje su nas osvajale svojim gegavim hodom i šarenim kljunovima. Kamo god se okreneš, vidiš puffine i ovce. Povremeno ugledaš i tuljana, kao onog znatiželjnog koji nas je pratio uz obalu, ali uglavnom su tu ptice, ovce i mir. Od 16 naseljenih otoka, uspjeli smo posjetiti njih 12. Noss smo morali preskočiti zbog lošeg vremena, a za preostala tri nismo imali dovoljno vremena.

I ovih je 12 bilo dovoljno da doživimo pravu esenciju Shetlanda. Ovi udaljeni divlji otoci u svojoj jednostavnosti i prirodnoj ljepoti osvajaju na prvi pogled. Čisti su, uredni, divlji, ali istovremeno i gostoljubivi – i to ne samo prema ljudima već i prema svim nevjerojatnim životinjama koje na njima obitavaju. Zabačeni, a opet puni života, otoci su nas naučili jednoj važnoj lekciji: ponekad se u divljoj netaknutoj prirodi krije onaj najiskreniji oblik slobode.