■ ŠTO O ŠKOLI MISLIMO MI U ŠKOLI ■ 2. ■
Zašto mislim da nam trebaju nacionalni ispiti?
objavljeno: 6. ožujka 2023.

Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi jasno definira djelatnosti ustanova u sustavu školstva. Na primjer, čl.4., između ostaloga, nalaže da je jedna od djelatnosti osnovne škole osposobiti učenike za cjeloživotno učenje.

Nije li to divno?

Ako nije, je li obvezujuće?

Definira li našu osnovnoškolsku djelatnost upravo to? Taj zakonodavni nalog da osposobimo svoje učenike za promišljanje, za analiziranje, za povezivanje, za svoje ja.

Namjerno sam upotrijebila glagolske imenice. Imenuju radnju. Jer učenje ne staje. Ne bi smjelo stati niti u jednoj životnoj dobi.  A s tim su u uskoj vezi nacionalni ispiti u osnovnim školama o kojima se nedovoljno promišlja s pozicija njihove svrsishodnosti. Potrebni su nam. Trebaju nam kao smjerokaz. I kao putokaz.

Napisala: Majda TOMETIĆ, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, ravnateljica OŠ Kajzerica

Rezultati nacionalnih ispita trebaju osnovnom školstvu da se osnovno školstvo malo protrese.

Da se protegne, propita, promisli i preusmjeri.

Da vidimo gdje smo.

Da osnovno školstvo dobije odgovore.

Nacionalni ispiti trebaju učenicima. Iz istih gore navedenih razloga.

E, kad bi se to razumijevalo tako jednostavno… nažalost, često tome nije tako. Nešto je čudno u nama ljudima, opiremo se svemu novome, bez obzira je li dobro ili loše, opiremo se po defaultu. Jer – što bi bilo kad bismo činjenice prihvatili činjenično i dopustili da rezultati – jer oni nam trebaju – govore činjenice? Bilo bi dobro.

Oko ove teme, nama u školama malo toga ide u prilog.

PRVO – a to je, također, definirano zakonom – osnovno je školstvo u Republici Hrvatskoj obvezno. S obzirom da je tako, uopće se ne može dovoditi u pitanje hoće li neki osmaš pisati ispit. Naravno da hoće, obvezno je. Legislativa je jasna. Ona definira i opravdanost izostanka i obvezatnost školskih obveza. Ali pronaći ćete ljude koji se tome opiru. Dakle, prvo nam ne ide u prilog.

DRUGO – u našoj je djelatnosti osposobiti učenike za cjeloživotno učenje. Osam su godina naši ovogodišnji osmaši učili i sazrijevali, sposobni su napisati ispit. Nitko im ne nameće nešto prezahtjevno i neuobičajeno. Dapače, to je njihova svakodnevica. Ali pronaći ćete ljude koji se tome opiru. Dakle, drugo nam ne ide u prilog.

TREĆE – sedam i pol godina puta najmanje 175 nastavnih dana… sasvim pristojna brojka koja nam svjedoči da je našoj djeci prirodno biti u svojoj školi, osnovnoj i obveznoj, pisati ispit, slušati upute, prisjećati se vlastitih znanja i vještina i ostavljati trag na papiru. Ali pronaći ćete ljude koji se i tome opiru jer previše zahtijevamo od svojih učenika. Što točno? Da budu točno to – učenici? Dakle, treće nam ne ide u prilog.

Mogla bih još nabrajati, ali poanta je ista. Kad bismo svi zajedno, kao javnost, uložili malo više truda i razumijevanja u potrebe naše djece i školstva kao takvoga, granice bi se rušile same od sebe.

Imam previše iskustva u radu u školstvu da bi me itko mogao uvjeriti da naša djeca ne trebaju nacionalne ispite. Trebaju ih da im pokažu da nije bauk pisati ispite, pa ni nacionalne, da im pokažu što znaju i mogu, da im pokažu koliko su naučili i znaju, da im pokažu put za dalje, da im pokažu da sve mogu bez ponavljanja, bez stresa, bez uspoređivanja. Trebaju im za njihovo mentalno zdravlje, ne unatoč tome. Trebaju im da im pokažu da su samostalni. Uostalom, trebaju im da od male djece naprave veliku djecu. Odgovornu prema sebi i svojim učiteljima.

U toj odgovornosti prema učiteljima leži činjenica da su nacionalni ispiti potrebni školstvu. Učitelji moraju raditi prema propisima, ishodi njihove nastave jasno su definirani, točno se zna što i kada treba raditi u nastavi s učenicima, a o tome kako raditi napisane su knjige, ali to ni nije poanta, bitno je da je školstvo jasno definirano u svakom svom segmentu.

Hoće li učitelj uspjeti naučiti svoje učenike svemu što treba, ovisi puno o njemu, ali nemojmo se zavaravati – ovisi puno i o učeniku samom. I tu je odgovornost učenika prema učiteljima, odgovornost da budu učenici koji promiču sve elemente dosadašnje nastave, elemente kojima su ih njihovi učenici sve vrijeme učili. Školstvu je to potrebno da učvrsti ulogu učitelja jer znat će se gdje što treba mijenjati, gdje preusmjeriti, gdje oduzeti ili dodati.

U ovom se trenutku ne bavimo promišljanjem kakvo nam je školstvo i trebaju li mu kozmetičke ili tektonske promjene, samo činjenicom da bismo trebali uzeti najbolje što nam se sada nudi. Pobuditi odgovornost kod učenika i u javnosti, osvijestiti jesmo li odradili sve sukladno propisima i iskoristiti rezultate nacionalnih ispita za dobro. Za usmjeravanje. Za potrebne promjene. Da se kasnije ne pitamo zašto nismo iskoristili vrijeme i trenutak.

I znam, sad ćete me pitati – što ako učenici ne pristupe pisanju nacionalnih ispita odgovorno i ako rezultati budu poražavajući za školu, učitelje i sustav? Jednostavno je – ako osvijestimo važnost nacionalnih ispita, rezlutati neće biti poražavajući jer naši učenici posjeduju znanja i vještine, jer naši učitelji znaju raditi. Ako, pak, pustimo da se svi zaigraju i glume da je nebitno, rezultati će biti baš kakve u tom slučaju zaslužujemo – poražavajući.

Dakle, osnovno je školstvo obvezno, propisani su ispiti obvezni, obveza je svakog učenika da odgovorno pristupi nacionalnim ispitima.

I tada ćemo imati win-win situaciju. Moći ćemo s ponosom potvrditi da smo mlade ljude na pragu zrelosti naučili onome što nam je bila zadaća i moći ćemo s ponosom potvrditi da imamo učitelje koji znaju što i zašto rade.

U suprotnom – crno nam se piše, drago moje školstvo.