U društvu u kojem postoji obilje informacija, navike razmišljanja su možda vrjednije od samog znanja. Zakoni ekonomije kažu da pomanjkanje povećava vrijednost. Međutim, danas nismo suočeni s manjkom informacija, već s manjkom smislenih reakcija na  informaciju.

Svaka misao ima izvor – složen niz procesa i pozadinskog znanja koje mi, kao edukatori, možemo smatrati kognitivnim navikama. A ako je riječ o navikama, to znači da govorimo o nečemu što vjerojatno možemo vježbati, zar ne?

Pa i u ovom informacijskom dobu, ne posjeduje svaki učenik pametni telefon, nema svaka učionica WiFi, nema svaki dom tablet, ili čak i rječnike, časopise i druge ‘upakirane podatke’.

Nedavno smo govorili o tome kako bi se poučavanje moglo prilagoditi Google generaciji.

Tvrditi da pojava Googlea čini znanje nebitnim, smiješna je. Sveprisutnost informacija ne može umanjiti njihovu vrijednost. Informacija ne prestaje biti korisna ili promjenjiva ili uvjerljiva samo zbog toga što postoji jako mnogo informacija i što su dostupnije nego ikada prije.

Međutim, to mijenja prioritet informacija i daje nam šansu da vidimo proces učenja na drugačiji način.

Umjesto učitelja koji distribuira informacije učenicima, većina učenika sada može izravno pristupiti tim informacijama. To znači da je za učenika navigacija tim znanjem izravno korisnija nego samo znanje. A ta navigacija, umjesto da se svodi na strategije, uglavnom se svodi na navike. Kako učenici reagiraju kada ih suočite s novim idejama?

Što njihov um radi u doslovnom smislu u trenutku kada vide nešto novo? Taj trenutak je ono što moramo usporiti i pokušati razumjeti. Neurologija nam može pritom pomoći, ali to možemo vidjeti i vlastitim očima u učionici. Što oni rade? Što vi zapažate? I što ste vi napravili da biste došli do tog odgovora?

Pitanja koja možete postavljati u sklopu metakognitivnog vježbanja

Metakognicija nije stvar ‘lekcije’ ili učitelja koji učenicima kaže da je to nešto što bi trebali napraviti. Umjesto toga, to je stvar navike. Navike su sve. Stoga u nastavku možete pronaći petnaest pitanja koja će pomoći učenicima pozitivno odgovoriti na nove ideje i početi izgrađivati one vrste navika koje posjeduju oni koji ‘razmišljaju svojom glavom’ te da vam konačno počnu govoriti ono što želite čuti.

Hoće li to zaista postati navike, ovisi o tome kako ih primijenite. To ovisi samo o vama kao učitelju.

Mogli biste zapaziti jezik koji je usmjeren na učenika i namjerno nejasan.

Ako kažete „Što se ističe?“, tada se podrazumijeva da postoji nešto što ste, kao učitelj, već zapazili te želite znati vide li i oni to isto.  Ako i oni to vide, to je odlično, a ako ne, tada mogu nastaviti pogađati o čemu bi se moglo raditi. To ne samo da decentrira učenika, već i sadržaj, pretvarajući cijeli proces u igru mačke i miša.

Ako kažete „Što se po vama izdvaja?“, vi tražite od učenika da internaliziraju tu „novu ideju“, da ne pokušavaju ‘razumjeti’, već da jednostavno promatraju. Pristupite tomu  pažljivo i zaigrano.

Što zapažate?

Kada učenici imaju problema s odgovaranjem čak i na takvo pitanje, tada znate da nije stvar u znanju, već u samopouzdanju, samoučinkovitosti i navikama razmišljanja na koje se oslanjaju kada su ‘pod reflektorom’.

Jedan od najmoćnijih načina za učenje je vježba – dati učenicima prigodu da uče – ne informaciju, već reflektivne i refleksivne navike koje pomažu stvoriti učenike koji ne samo da su sposobni razmišljati svojom glavom, već im je to i navika.

Kao učitelj, vi na svakodnevnoj bazi izlažete učenike novim idejama – ili postojećim idejama na nove načine. Kako ih podržavate u tim kognitivno-disruptivnim događajima? Kako ih učite razmišljati?

15 pitanja koja je dobro postaviti učenicima kada predstavljate nov sadržaj

1. Koji su mi dijelovi novi, a koje dijelove prepoznajem?
2. Kako je to povezano s onim što već znam? Na koji način i gdje se to ‘uklapa’?
3. Što se ovdje ističe za mene osobno?
4. Je li subjektivno ili objektivno?
5. Ako je subjektivno, je li moj sud bitan za razumijevanje?
6. Na što me podsjeća?
7. Je li ta ideja bitna meni osobno? Drugima? Zašto ili zašto ne?
8. Što bih mogao učiniti s tim ili napraviti iz toga?
9. Kako bi drugi mogli upotrijebiti informaciju poput ove u ‘pravom svijetu’?
10. Koji se modeli-primjeri iz pravog svijeta mogu povezati s tim i pomoći mi to bolje razumjeti?
11. Koja popratna pitanja moram postaviti u tom kontekstu?
12. S kojom bih se osobom, grupom ili zajednicom morao povezati da naučim više o tome?
13. Postoji li ‘dio’ nove ideje koji mogu uzeti i iskoristiti? Stvoriti nešto novo i svježe?
14. Što je od toga meni najzanimljivije kao osobi koja razmišlja?
15. Kamo me to učenje može odvesti?

■ NAPOMENA ■ piše: Terry HEICK, urednik portala Teach Thought ■ SAD: TeachThought  je portal posvećen podršci i obrazovanju edukatora i razvijanju poučavanja u 21. st. Primarno prenosi teme vezane uz istraživanje novih modela poučavanja i uloge igre u učenju te pomaže edukatorima da usavrše svoje vještine upravljanja razredom. ■ izvornik: teachthought.com ■