Moj posljednji članak, ne tako davno  objavljen na vašemu portalu, započela sam stihovima Svakidašnje jadikovke Tina Ujevića jer sam doista bila u stanju jadikovanja potaknutim nikad duljim ni masovnijim prosvjetarskim štrajkom.

Tada sam mislila kako je obustava nastave najgore što se može dogoditi jednome učitelju. Kad ono, gle,  od gorega uvijek ima još gore! U naše živote ušuljao se nepozvan gost, mističnoga imena COVID-19, u narodu poznatiji kao korona virus. Taman što smo se zamahali i zdušno prihvatili svoje primarne zadaće želeći nadoknaditi propušteno, evo nas opet izvan stroja.

Nikada neću zaboraviti taj dan kada smo se moji kolege i ja, uz najavu zatvaranja škola, okupili u školskome atriju – tada već na preporučenoj distanci – želeći čuti ravnateljeve smjernice temeljene na preporuci našega Ministarstva o budućoj online nastavi.

I nakon toga – OTPUST! Meni se grlo stisnulo, bacila sam posljednji pogled na svoje kolege, ne znajući kada ćemo i hoćemo li se uskoro vidjeti. Taj osjećaj neizvjesnosti i straha od nepoznatoga ne mogu ni s čim usporediti.

Svatko je s turobnim mislima otišao svojim putem – svojoj kući – koja od toga trenutka postaje naše novo radno mjesto, naše utočište, naša šetnica, ispovjedaonica, dalekovidnica, ukratko – naš zatvor s otključanim vratima.

Nismo imali mnogo vremena za prilagodbu, ubacili smo u petu brzinu i evo nas!  Protječe peti tjedan u izvanrednim okolnostima.

Kako se snalazimo? Kako nam je?

Jesmo li svladali ponuđene digitalne alate?

Pada li nam sustav? Kako ćemo upisivati sate u e-dnevnik, kako ćemo ocjenjivati?

 Kako ćemo objasniti pisano dijeljenje, zamiješati tempere u idealnome omjeru i dobiti ružičastu boju za slikanje proljetnica? Kako ćemo doživjeti Vivaldijevo „Proljeće“ online?

Kako smo uopće?

Nitko nas ne pita, komuniciramo međusobno, sami se snalazimo. Važne su samo frizirane ankete i salve oduševljenja resorne ministrice konačno ustoličenom digitalizacijom. Naravno da sam svjesna trenutačne situacije u kojoj se ovakav vid nastave pokazao spasonosnim i jedinim mogućim rješenjem, ali koliko je sve to pravovaljano i učinkovito, pokazat će vrijeme.

• Hvala roditeljima koji nas razumiju i podržavaju

U našim nastojanjima roditelji shvaćaju važnost našega poziva upravo sada kada su mnogi od njih cijeloga dana kod kuće sa školarcima koji uvijek imaju tisuću pitanja, zahtjeva i prohtjeva, želja, negodovanja…

• Mnogo je i kritika na naš račun

 Javljaju se i stručnjaci mentalnoga zdravlja koji preporučuju da se s gradivom i zadaćama malo prikoči. Naravno, slažem se kako u svemu treba imati mjeru, poglavito za djecu koja su najranjivija skupina.

• Gdje je ta mjera, tko će odrediti optimum gradiva?

Nema smjernica –svatko će od nas to napraviti po vlastitoj procjeni. Sada dolazimo do trenutka u kojemu naše poimanje stvarnosti stvara među nama i velike razlike u traženjima spram djece. Nekim je učenicima uvijek svega mnogo (kako u stvarnoj školi, tako i sada), nekima je premalo i sve zadaće brzo i odgovorno završe, nekima je taman kako treba. Mislim da sada ponajprije moramo biti ljudi koji shvaćaju kako su ovo izvanredne okolnosti, kako nisu sva djeca u istoj poziciji (sjetimo se potresa, tlo i dalje podrhtava kao da nas upozorava). Sjetimo se kako nemaju svi iste uvjete za rad, kako su mnogi prepušteni sami sebi (jer su im roditelji na prvoj crti obrane od korona virusa), kako su mnogi roditelji ostali bez posla, bez prihoda. Promislimo o djeci koja su zatočena u kući i doživljavaju razne oblike obiteljskoga nasilja. Većina učitelja uvijek je imala razumijevanja za djecu, za njihove potrebe, teškoće, strahove, tuge i boli.

Nemojmo to zaboraviti ni sada kada je to dječja, nasušna potreba. Konvencija o dječjim pravima nalaže jednaku mogućnost obrazovanja za svu djecu bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Nemojmo to izgubiti iz vida!

Gradivo će se nadoknaditi, ali upitajmo se je li baš sada najvažnije kako se razmnožavaju mravi, kako puž diše i koje gljive rastu u sibirskoj tajgi.

Starijoj djeci treba objasniti razliku između linearnoga i eksponencijalnoga rasta oboljelih od korona virusa – to je sada prioritet matematike! Eto škole za život u svoj svojoj doslovnosti. Traume koje nosi ovo vrijeme teško će se zaliječiti ne pokažemo li upravo sada empatiju i razumijevanje.

Svakodnevno primam poruke svojih učenika iz kojih iščitavam čežnju za povratkom u stvarnu školu, čežnju za prijateljima i učiteljicom, čežnju za našim malim šalama, našim zagrljajima i smiješnim pjesmama s izvrnutim stihovima.

• 

• 

Djeci je dosta televizije, tableta, mobitela, igrica (zamislite!),  online kvizova, pitalica i svih mogućih, a poglavito nemogućih zadaća. I meni je dosta onlajniranja (obogatili smo jezik),  jedva  čekam vidjeti svoje pidžamaste raščupance, nastaviti ondje gdje smo stali i završiti ovu – nikada traumatičniju – školsku godinu.

Naravno, treba biti svjestan posebnosti i neizvjesnosti oko upisa u srednju školu i polaganja mature, koji će ovisiti o epidemiološkoj procjeni Nacionalnoga stožera civilne zaštite. Mnoge nedoumice oko scenarija državne mature muče maturante i njihove roditelje. Iskreno mi je žao mladih koji su na životnoj prekretnici i nadam se kako će prijepori oko upisa biti razumno riješeni, kako će se za njih iznaći nekakav modus operandi te će nastaviti kročiti stazom života koju sami odaberu, a ne kolebati se na ovakvim životnim stranputicama.

I za kraj, parafrazirat ću novonastale stihove Hladnoga piva „I ovo će proći…“

Ostanite pozitivni, osim na korona virus!

■ Piše: Ljubinka JELASKA, učiteljica razredne nastave ■ Osnovna škola „Split 3“, Split ■  Učiteljica sam razredne nastave u očekivanju jubilarca za navršenih 35 godina prosvjetnoga staža. Svoje učiteljske korake započela sam u selima Dalmatinske zagore radeći devet godina u otežanim uvjetima. Taj me rad iskustveno oblikovao i oplemenio kao čovjeka i učitelja. Trenutačno (valjda do mirovine) zaposlenica sam Osnovne škole „Split 3“ u Splitu. ■ U statusu sam ponovnoga izbora u zvanje učitelja savjetnika, s najljepšom ulogom (osim majčinske) učiteljice jedne vesele, razigrane ekipe trećaša koji me svakodnevno nadahnjuju dajući smisao svemu što radim. Kritičkim promišljanjem i objavama želim utjecati na percepciju u javnosti, na uklanjanje predrasuda, negativne stigme i animoziteta spram učitelja. ■