Pandemija virusa sve nas je dočekala nespremne. Odjednom, umjesto radovanja proljeću, suncu i šarenilu prirode, život naših obitelji zatočen je unutar zidova doma i obojan mnoštvom novih briga.

Što će biti s poslom? Hoću li zadržati radno mjesto ili očuvati svoje poduzeće? Što će biti s nastavom? Kako zbrinuti bake i djedove koji su ugrožena skupina? Tko će se brinuti za djecu dok sam na poslu, sada kada su vrtići i škole zatvoreni? Kako sačuvati zdravlje i pozitivan stav u svemu ovome?

Nije nam preostalo ništa drugo nego duboko udahnuti i početi rješavati jedan po jedan problem.

Na našu veliku sreću, komunikacija s učiteljicom nije bila prekinuta i vrlo brzo dobili smo prijedlog da putem nastavnih listića naša djeca nastave s nastavnim planom i programom rad kod kuće.

Učiteljica je unaprijed pripremila listiće s jasnim uputama – i za djecu i za roditelje. Listići su posloženi tako da dijete potpuno samostalno ispunjava svoje dnevne školske obveze.

Raspored sati ostao je isti – djeca točno znaju kojega dana imaju koje predmete pa tu nije bilo mnogo promjene – srijeda je i dalje ostala dan za izvannastavnu aktivnost [Maštaonicu i kreativne uratke]. Radovali su  se danima kada imaju tjelesni, glazbeni ili likovni jer bi učiteljica pripremila zanimljive zadatke kako potajice izraditi čestitku tati za Dan očeva ili animirati ostatak obitelji nekom novom pjesmicom.

Učiteljice iz produženoga boravka priključile su se Viber grupi te su dnevnim javljanjem i prijedlozima obogaćivale aktivnosti naše djece dok smo mi odrasli pokušavali koliko-toliko držati život u ravnoteži.

Također, dijelile su s nama korisne savjete o tomu kako djeci objasniti što se događa i što možemo napraviti da smanjimo stres kroz koji svi prolazimo.

U danim okolnostima, koliko je to moguće, ovaj je model ispunjavanja školskih obveza funkcionirao jako dobro.

Realizacija nije uvijek tekla jednostavno. Lakši dio bio je samoorganizacija roditelja vezana uz printanje i distribuciju nastavnih materijala.

Uistinu, sve obitelji složno su sudjelovale u primopredajama materijala. I mame i tate jednako su se aktivirali u praćenju učenika, arhiviranju njihovih radova koje smo onda prosljeđivali učiteljici i održavali s njom dvosmjernu komunikaciju.

Izazovniji dio ovoga načina rada vezan je za specifičnosti djeteta i situaciju u kojoj se nalaze roditelji. Znamo kako nije svako dijete isto i u ovakvome radu na daljinu učiteljica nema mnogo mogućnosti prilagoditi nastavu djetetovim interesima i trenutačnoj razini znanja. Uistinu je teško izraditi listiće koji će biti jednaki za sve učenike – tako da se zadovolje i zahtjevi nastavnoga plana s jedne i interesi i mogućnosti djeteta s druge strane. Nadalje, nisu sva djeca jednako motivirana za školske aktivnosti ili svaki pojedini predmet. Neki roditelji rade u zdravstvu i morali su djecu ostaviti bakama i djedovima koji su sada dobili zadatak pratiti školske aktivnosti djeteta. Neki su, pak, nastavili svakodnevno odlaziti na radna mjesta u izmijenjenim uvjetima, neki rade od kuće, neki su na žalost ostali bez posla, neki imaju dva ili više školaraca kojima treba pružiti podršku vezano za nastavu…

Sve su to stresne situacije u kojima nam je bilo veliko olakšanje što je barem dio školskih obveza naše djece ostao predvidljiv i pod određenom kontrolom.

Listiće smo kombinirali s TV nastavom, no koliko god učiteljice s TV škole bile simpatične, drage i stručne, ipak je našoj djeci posve drukčiji osjećaj kad otvore listiće za zadani dan i pročitaju poruku učiteljice Tatjane koja ih pozdravlja njihovim razrednim pozdravom, čestita rođendan učeniku koji ga toga dana slavi ili spomene nešto što im je poznato i zbog čega se i dalje osjećaju kao ekipa iz 2. c.

Učiteljica najbolje poznaje svoje učenike i točno zna u kojemu dijelu gradiva treba napisati dodatnu motivacijsku poruku, koji dio gradiva učiniti drukčijim, a gdje naglasiti kako je važno da svladaju određeni dio gradiva u potpunosti kako u trećemu razredu ne bi bilo poteškoća.

Djeca osjete svoju učiteljicu preko takvoga načina rada i dobro reagiraju. Tražili su od nas roditelja da fotografiramo i pošaljemo učiteljici na Viber sve što rade, zanima ih kako su određeni zadatak napravili prijatelji iz razreda i raduju se idejama učiteljice o tomu kako će proslaviti povratak u školske klupe.

Učiteljica sve strpljivo prati, prokomentira svaki uradak, pohvali i raduje se zbog svakoga postignuća.

U posljednjoj primopredaji ispunjenih nastavnih listića, učenici su ubacivali poruke i dodatne crteže za svoju učiteljicu, čestitali joj Uskrs i slali dobre želje.

Roditeljima je drago vidjeti da škola djetetu nije samo mjesto gdje će provesti pola dana s ciljem da nešto nauči, već je i mjesto gdje se dijete osjeća sigurno i voljeno, uvaženo i prihvaćeno.

Pored svega, mi smo se roditelji međusobno malo više povezali, češće komentirali školske uratke djece, dijelili brige i savjete, imali više suosjećanja za rad učiteljica i ono što je možda najvažnije – još smo bolje upoznali i razumjeli svoju djecu koja su se, kao i mi, svakodnevno nosila sa svojim problemima i brigama tipičnima za život drugašića.

■ Piše: Marina STANIĆ, ponosna Filipova majka, koji je učenik 2. c OŠ Ivana Filipovića, Osijek ■