Prošlo je neko vrijeme od potresa koji je zadesio naš glavni grad. Razmišljala sam treba li i koliko o tome razgovarati s djecom. O čemu s njima razgovarati, a čega ih poštedjeti? Kako prepoznati trebaju li stručnu pomoć?

I sama sam bila prestrašena i zapravo bih mogla reći da sam na dan potresa bila u šoku. Bojala sam se vratiti u stan. Odbijala sam taj dan ući u zatvoren prostor. Problem je predstavljala i prva noć koja je bila više neprospavana nego umirujuća. Znam da sam se kao roditelj trudila djelovati smireno, ali više puta mi to nije uspijevalo.

Drugi dan sam se pitala kako su moje reakcije djelovale na moju djecu. Jesam li im ulijevala sigurnost ili sam poticala paniku? Još gore mi je bilo kad su mi se počeli javljati roditelji mojih učenika koji su tijekom potresa ostali bez svojih domova. Počela sam mnogo  razmišljati i čitati o tome kako u takvim situacijama, ali i nakon njih razgovarati s vlastitom djecom kao i s učenicima.

Odlučila sam organizirati susret s učenicima na daljinu, u stvarnom vremenu putem Zoom meetinga. Odgađala sam taj susret dva dana dok nisam bila potpuno spremna. Kad smo se napokon našli, oni nisu skrivali oduševljenje što se vide. Razgovarali su jedni drugima o tim traumatičnim iskustvima. Bili su pažljivi dok su jedni druge slušali. Taj naš susret svakako je za njih imao svojevrstan terapeutski učinak.

Nakon potresa neka djeca bi mogla promijeniti svoje ponašanje. Možda će postati aktivnija ili se pak povući u sebe. Neka djeca će pokazivati izraziti strah i zabrinutost  za sigurnost svoje obitelji i sebe. Može se zapaziti izrazit strah od mogućnosti novog potresa. Neka djeca će se žaliti na glavobolje ili će ih boljeti trbuh. Imat će potrebu govoriti o proživljenom potresu.

■ Što mi kao roditelji možemo učiniti?

1. PROVESTI VRIJEME RAZGOVARAJUĆI SA SVOJIM DJETETOM O TOM DOGAĐAJU. NAKON TAKVA DOGAĐAJA BITNO JE PRONAĆI VRIJEME ZA RAZGOVOR.

Dopustite mu da vas pita sve što ga zanima. Dobro je da s vama podijeli sve svoje strahove.

Odgovarajte na njihova pitanja iskreno. Razgovarajte s njima o tome što se događa općenito u društvu, ali i u obitelji. Budite im utjeha, ulijte optimizam iako vam ni samima nije lako.

2.  BUDITE UZOR.

Brinite se za sebe i za potrebe svoje djece (jedite dovoljno, pijte dovoljno tekućine, vježbajte i sl.). Tako ćete pokazati da ste snažni i da vladate situacijom. Djeca iz vaših postupaka uče kako se ponašati u budućim nepredviđenim i stresnim situacijama. Pokušajte se što prije vratiti svojim dnevnim rutinama.

3.  PROMOTRITE ZAJEDNO S DJECOM ŠTO UČINITI I KAKO SI POMOĆI AKO SE POTRES PONOVI.

Umirite ih, ali i zajednički napravite plan. Ako ste spremni i znate kako se u toj situaciji ponašati, brže ćete se umiriti.

4.  SVAKAKO SE ŠTO PRIJE VRATITE SVOJEM DNEVNOM RITMU I RASPOREDU.

Dnevna rutina je bitna za osjećaj sigurnosti. Vratite se što prije uobičajenim obiteljskim pravilima. Za djecu je dobro da se sve što je prije moguće vrati u normalu.

5. ZAŠTITITE IH OD SVAKODNEVNOG GLEDANJA VIJESTI NA TELEVIZIJI NA TU TEMU.

Vijesti unose nemir, djeci su nerazumljive i samo stvaraju osjećaj nesigurnosti.

6. ŠTO PRIJE UKLJUČITE DIJETE U KOMUNIKACIJU S UČITELJICOM  I DRUGIM PRIJATELJIMA IZ ŠKOLE.

To će im zasigurno pomoći da lakše prijeđu preko tog traumatičnih iskustva. U razgovoru  s prijateljima i vršnjacima imat će prigodu čuti kako su drugi proživjeli zajedničko iskustvo. Uvijek je dobro razgovarati s onima koji su se našli u istoj situaciji. Djeca će najčešće širiti pozitivne misli i stavove i samim time ohrabriti one koji su još uvijek prestrašeni. Oni će se prije početi šaliti na određenu temu pa će vrlo brzo među djecom zavladati veselje i optimizam.

■ Mojem 3.b virtualni je susret nakon potresa jako pomogao. ■  Vidjeli su jedni druge. Saznali su da su svi dobro. Virtualnom učionicom širio se dječji smijeh i optimizam. Jedni su druge slušali i hrabrili. Nakon toga je sve bilo lakše. Svi su dobro. Živi su i zdravi! Nastavljamo dalje tamo gdje smo stali prije potresa. Ohrabrili smo jedni druge, riješili smo se straha i s veseljem iščekujemo novi susret… sutra!

■ PIŠE: Sanela ŠKEVIN, učiteljica razredne nastave u OŠ Ivana Gundulića u Zagrebu ■ Dugogodišnja učiteljica u školi u srcu Zagreba. Za sebe mogu reći da volim istraživati, poučavati izvan učionice i stalno nešto novo raditi. Vodim skupinu malih istraživača koji svaki tjedan izvode neke pokuse, pripremam učenike za LIDRANO, pišem igrokaze. Obožavam ERASMUS + i eTwinning projekte.