Kapljice kiše lupkaju o moj prozor, a na radiju pjesma Always Look on the Bright Side of Life. Sjetim se kako pred kraj ljeta moja djeca kažu da vrijeme prebrzo juri i da ne žele još u školu. Uvijek im govorim da na sve pokušaju gledati s pozitivne strane. Neka razmisle i kažu što ih lijepo čeka u školi, čemu se vesele.

I onda nabrajamo što vole, prepričavaju neke zabavne trenutke, prisjećaju se onoga u čemu su bili uspješni.

Na različitim mjestima čitam kako su učitelji već umorni od ovakve nastave, da su na izmaku snaga.

Nadovezuju se jedni na druge i čini mi se da se to ozračje malodušja širi.

Razmišljam o tomu što sam ja dobila od ove korona škole, što sam naučila, jesam li se promijenila.

Treba na papir staviti pozitivne stvari. Sigurno ih ima – i to više nego što se na prvu čini.

Jedna od njih jača je suradnja s roditeljima. S obzirom na dob mojih učenika, neminovna je svakodnevna komunikacija s njima.

Možda neki izbjegavaju pretjeranu komunikaciju s roditeljima (iako ja ne smatram da pretjerujem), možda se pomalo boje da roditelji ne prijeđu određenu granicu.

Meni je ta komunikacija s roditeljima donijela mnogo toga dobroga. Trudila sam se pružati ohrabrenje i motivirati i djecu i roditelje kad sam osjećala da im je teško. Meni bi stigla krasna motivirajuća poruka roditelja baš kad bi moja motivacija bila na niskim granama. Često bi mi nakon vikenda uz zadaću znali poslati lijepu obiteljsku fotografiju o tomu kako su kao obitelj proveli vikend. Slali su mi fotografije na kojima se vidi kako zajedno trče, plešu, vježbaju… To nije bio zadatak ni zadaća. Mislim da to ljudi rade kad osjećaju bliskost, povezanost, kad osjećaju da su dio tima u kojemu im je dobro.

• 

• 

• 

• 

• 

Ponekad bih uz likovni rad učenika dobila i majčin rad. Oboje sam motivirala i oboje je čekalo moj komentar.

Prošloga tjedna zadala sam učenicima da napišu pjesmu o žutome maslačku.

Prva mi se javila mama Ivana. 

Često mi se javljala mailovima i pisala kako joj se sviđaju zadatci koje zadajem. Prije, zbog užurbanoga tempa života, nismo baš često komunicirale – samo onoliko koliko je propisano. Mama Ivana napisala mi je kako sam ju motivirala za pisanje i da ne može više čekati da njezino dijete napiše svoju pjesmu. Ono će svoju pjesmu poslati kasnije.

Napisala je divnu pjesmu. Veselu, razigranu, punu životnoga optimizma i baš me razveselila. Poslije smo još malo razgovarale.

Mama Katarina jučer mi se javila fotografijom na kojoj kao obitelj zajedno kuhaju.

Tijekom ove udaljenost preko takvih poruka i mailova bolje sam upoznavala obitelji iz kojih dolaze moji učenici – i to svakodnevno. Slobodno mogu reći da nas je ova udaljenost zbližila i da ćemo sljedeću školsku godinu nastaviti kao još bolji tim.

Stavite i vi na papir što vam je dobro donijela ova situacija, a ono loše ostavite iza sebe.

■  autorica: Sanela ŠKEVIN, učiteljica 3.b ■  OŠ Ivana Gundulića, Zagreb ■  Dugogodišnja sam učiteljica u školi u srcu Zagreba. Volim istraživati, poučavati izvan učionice i stalno nešto novo raditi. Vodim skupinu malih istraživača koji svakoga tjedna izvode neke pokuse, pripremam učenike za Lidrano, pišem igrokaze. Obožavam ERASMUS+ i projekte eTwinning. ■