Dragi roditelji,

dok se približavamo kraju ove školske godine, zbrajamo ocjene i s ponosom promatramo koliko su naša djeca narasla, želim s vama podijeliti jednu čarobnu priču. To je svjedočanstvo o najvećoj lekciji ljubavi i empatije koju su naši i vaši prvašići ove godine utkali u svoja mala, a tako velika srca.

Sve je počelo jednoga sunčanog dana u školskom dvorištu. Usred razigrane trke, dječjeg smijeha i šuštanja vjetra, jedno je budno oko u travi primijetilo nešto posve krhko i nemoćno. Bila je to ranjena bubamara. Njezina nježna krila bila su bolesna i nepomična, a u očima joj se zrcalio sjaj u obliku malenih srca. Djeca su je primila s beskrajnim mirom i spustila je na svoje tople dlanove. Ponijeli su je u učionicu, koja je tog trenutka postala njezino lječilište, njezin topli dom i najsigurnije utočište na svijetu. Smjestili su je u teglicu s cvijećem na prozorskoj dasci i postali pravi čuvari čudesnoga, malog života. Odlučili su joj dati i ime – nazvali su je Lili Bubić.

Između djece i toga malenog bića razvila se nevidljiva, a neraskidiva nit. Lili Bubić osjećala je kucanje njihovih srca, a oni su u njezinom sitnom postojanju vidjeli cijeli svoj svijet. Naša je školska ploča tih dana bila oslikana bezbrojnim srcima, kao najljepši ljubavni stihovi posvećeni njihovoj maloj suputnici. Danima su doslovno disali s njom. Vodili su je sa sobom u šetnje pod otvorenim nebom, budno pazili na svaki njezin sićušni korak. Kroz igru i neku samo njima znanu čaroliju, otkrili su i njezinu skrivenu tajnu – da joj je omiljena boja upravo nježna, ružičasta.

Ta sitna bubamara, osjetivši nevjerojatnu toplinu i odsustvo svakog straha, bezbrižno je šetala njihovim prstićima. Promatrali su je s divljenjem i prenosili s toliko pažnje, spajajući dlanove u topla, sigurna gnijezda i pazili da ne povrijede ni najmanji dio svoje nove prijateljice. Čak su i tetu spremačicu zamolili da tijekom čišćenja hoda na prstima kako ne bi uznemirila njezin mir. Složili su se i da se cvijeće zalijeva tek s nekoliko kapljica, jer Lili Bubić tamo sanja svoje najljepše snove, a san se nikome ne smije kvariti.

U dvorištu su joj neumorno tražili srodnu dušu, jer su njihova mudra srca znala da je udvoje sve lakše i da nitko na ovom svijetu ne bi smio biti sam. A kada je stigao vikend, ta neraskidiva ljubav dobila je novu avanturu. U njezinoj maloj prijenosnoj kućici, napravljenoj s puno truda i mašte, odveli su je kući i s njom otputovali na romantičnu obalu Opatije. Nisu dopustili da niti jedan jedini trenutak provede u samoći, daleko od njihove ljubavi.

A onda, kao u najljepšim bajkama, dogodilo se čudo! Nakon toliko nesebične njege, pažnje, tople ljubavi i tihih šaputanja, Lili Bubić ponovno je osjetila snagu. Raširila je svoja dojučer bolesna krila i poletjela samo nekoliko metara! Ti su metri za nas bili kratki, ali za nju snažni i nevjerojatno veliki. Zavladalo je neopisivo ushićenje. Iskre ponosa i čiste radosti zasjale su u dječjim očima, a glasan pljesak odjeknuo je kao oda njezinu trijumfu i snazi života.

Sada pred sobom imaju novi, plemeniti plan. Čim potpuno ojača, pustit će je natrag u zagrljaj prirode – tamo kamo istinski pripada, njezinim roditeljima i prostranstvima. Djeca su već na samom početku života spoznala najdublju istinu: voljeti nekoga znači pružiti mu cijeloga sebe, ali i imati snage raširiti ruke i darovati mu krila kada je spreman za let.

Dragi roditelji, zašto vam čitam ovu priču na izmaku školske godine?

Zato što Lili Bubić nije bila samo usputni kukac u školskom dvorištu. Ona je postala čisto ogledalo predivnih duša vaše djece. Kroz njezinu omiljenu ružičastu boju, oni su nas podsjetili na onu najnježniju istinu: da se prava ljubav prepoznaje po tome kako pazimo na one koji su najranjiviji, koji tiho nose svoje teškoće i koji su po nečemu drukčiji od nas. Naučili su što znači biti čovjek u punom smislu te riječi – primijetiti tuđu skrivenu bol, pružiti topli dlan spasa tamo gdje je najpotrebnije, dijeliti brigu, štititi slabije i cijelim srcem slaviti tuđu sreću.

Hvala vam od srca što ste nam povjerili ova divna, suosjećajna bića. Neka nas ova bubamara zauvijek podsjeća da, bez obzira na to koliko mali bili, u svakome od nas kuca srce sposobno promijeniti svijet i učiniti ga toplijim mjestom za život.

A kako naša Lili Bubić danas ne bi odletjela sama, vaša su djeca svojim malim rukama izradila svatko svoju bubamaru, u koju su utkali najljepše poruke zahvale za vas jer vi ste njihovo prvo, najtoplije i najsigurnije gnijezdo.