Već gotovo mjesec dana u središtu pozornosti javnosti – osim korona virusa – nastava je na daljinu (online, u virtualnome okruženju…kako god ju nazivali). O njoj se svakodnevno govori, analizira ju se, svaki dionik toga procesa o njoj ima nešto reći, ističe svoje argumente, ostale priznaje u manjoj mjeri ili, pak, žestoko napada one s druge strane. Istina je  negdje na sredini – ovisno o tomu tko je žestoki napadač ili zagovornik ovakvoga načina rada.

Istina je da je nenajavljeno, bez mnogo pripreme, odjednom, preko noći trebalo raditi u novome okruženju, bez  stvarnoga dodira s učenicima i roditeljima, pomalo naslijepo, ne znajući od početka kakvim se tehničkim sredstvima mogu koristiti obitelji i učenici te kako i u kolikome opsegu ostvariti nastavne sadržaje.

Bilo je poteškoća i nedoumica – hoće li svi dobiti pravovremene informacije, hoće li moći otvoriti sadržaje iz različitih dokumenata.

No vrlo brzo učitelji i učiteljice posložili su se, stupili u kontakt s roditeljima (preko Vibera, WhatsAppa, različitim adresama…), povezali se u virtualnim učionicama s učenicima i počeli raditi.

Kako nikada svima nije jednako lako ili teško, tako je bilo i u tomu, no ipak je uza sve poteškoće na različitim razinama (nedostatak uređaja u obitelji s više djece, slabi internet koji se prekida ili sporo učitava, različiti raspored u obitelji zaposlenih roditelja koje dijete čeka da dođu s posla jer se ne zna ili ne može samo logirati, pronaći ili poslati svoje zadaće) nastava odmicala dan po dan.

I eto nas, mjesec dana kasnije s mnogo novih iskustava, mnogo odrađenih nastavnih sadržaja, mnogo poslanih i pregledanih zadaća. U svemu tomu učitelji su se još jednom organizirali, educirali, istraživali (govorim o vlastitome iskustvu i okruženju učitelja s kojima svakodnevno komuniciram).

Održani su mnogi webinari u kojima su učitelji učili kako raditi u novoj situaciji, kako se i kojim web alatima koristiti, kako učenicima dodatno približiti gradivo.

Uz planiranje i online nastavu, trebalo je pronaći vremena (a volje nije nedostajalo) za osobnu edukaciju, napredovanje i prihvaćanje novih modela rada.

Dobra organizacija i nesebično dijeljenje znanja i iskustava još jednom su potvrdili kako svatko zna malo, a svi zajedno znaju mnogo.

Pokrenula se cijela mašinerija u želji da ova nastava bude još uspješnija, kvalitetnija i kreativnija. I, doista, s odmakom od mjesec dana vidim kako se u tomu i uspjelo. Učiteljice koje i nisu bile baš potkovane u radu s digitalnim materijalima, ohrabrile su se i počele snimati svoje video uratke objašnjavajući nastavne sadržaje, izrađujući svoje igrice, kvizove i prezentacije – što je njihove učenike i roditelje dodatno motiviralo. U pomoć su nam pristizale digitalne inačice izdavačkih kuća, na društvenim mrežama cijelo bogatstvo kreacija i ideja. Uz postojeće udžbenike, nitko više ne može reći kako nema izbora. Samo je potrebno slijediti svoj program i ostvariti ono što najbolje odgovara određenome razredu.  

Održavane su video konferencije u virtualnim zbornicama (moja škola ima 150 učitelja na sjednici UV i svi su nazočili), materijali su ažurno dijeljeni, sve informacije stizale na vrijeme. I, ne, nije bilo uvijek lako ni bez teškoća, ali uspjeli smo – do sada je mnogo toga naučeno, otkriveno, istraženo.

UČENICI su sve više angažirani (govorim o svojim učenicima četvrtašima), sve samostalniji – jer time iskušavaju i svoje granice i dosege – svakim danom motiviraniji. RODITELJI su se okušali u nekim novim aplikacijama, alatima i uz smijeh i zabavu uče sa svojom djecom. A kada se nižu gotovi uradci u virtualnim učionicama, tada se nadmeću tko će kvalitetnije i kreativnije riješiti sljedeći postavljeni zadatak.

Ne mogu generalizirati, jer svatko je od nas jedinstven, drukčiji, ali govoreći iz osobnoga iskustva, mislim da je većina učitelja doista učinila golemi napor, nesebično, ne štedeći sebe (jer u početku smo uz računalo bili cijeli dan) te s mnogo razumijevanja i podrške učenicima i roditeljima izlazeći im ususret pokazala kako nastavu moramo spasiti i odraditi najbolje što možemo u danim uvjetima.

Ipak, ono što je najvažnije – a ne da se zamijeniti nikakvim uređajima, zaslonima i digitalnim alatima – to je škola uživo, taj esencijalni osjećaj bliskosti i povezanosti koji nam svima nedostaje.

Učenicima nedostaju učitelji i prijatelji, a nama učiteljima, koliko god nam nitko „ne brblja” na nastavi, jako nedostaju učenici i svi jedva čekamo vidjeti se. A do tada, hrabro naprijed u nove pobjede, u osvajanje nekih novih znanja u digitalnome okruženju. Znam da će nam svakoga dana biti zabavnije, ljepše i kreativnije.

■  Piše: Elena BRAJKOVIĆ, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Vladimira Nazora, Pazin ■ Elena Brajković voli svoj posao i uživa u njemu toliko da se često čini kako se igra i zabavlja, iako radi vrlo ozbiljan posao. Istražuje uvijek nove i zanimljive metode poučavanja, traži načine kako motivirati učenike, osluškuje bȉlo svojih učenika i roditelja kako bi suradnja i svakodnevni rad u razredu polučili što bolje rezultate. Službeno: učiteljica je mentorima, NTC učiteljica, spremna za učenje i suradnju, dijeliti znanja i stečena iskustva, raditi na rastu i razvoju, jer samo tako možemo tražiti napredak i od učenika. U slobodno vrijeme piše poeziju i kratku prozu. ■