Nastava na daljinu
OŠ MARIJE JURIĆ ZAGORKE, ZAGREB
Nastava na daljinu, ja to mogu, jer – čovjek uči dok je živ
objavljeno: 2. travnja 2020.

Radim pune trideset i dvije godine i nebrojno puta sam se uvjerila u onu staru: Čovjek uči dok je živ. Posao učitelja veliki je izazov. Svaka je generacija nešto novo, nepoznato, postavlja nova pitanja na koja ne znaš odgovore… tražiš, istražuješ.

Tako je i ove školske godine. Došli su novi prvašići, nova generacija, drugačija od one prethodne, novi izazovi. I taman kad sam mislila da smo ušli u neke mirnije vode, naučili su sva slova, računaju do 10 i jedva čekaju da krenemo dalje – jer matematiku u prvom razredu djeca jako vole, priroda i društvo im je bliska, uživaju na svakom satu tjelesnog, glazbenog i likovnog – dogodilo se nešto na što nitko nije računao.

Tišina neugodno odjekuje školom

Nastava je prekinuta zbog nesretnog virusa koji nam prijeti. Škola je opustjela, tišina, hodnici prazni, ne čuje se vriska i dječji smijeh. Dolazili smo u školu nekoliko dana i svako jutro pri ulasku u školsku zgradu nesvjesno očekujem Dinka, Filipa, Ninu, Megi kako s osmjehom od uha do uha viču: Dobro jutro, učiteljice! Ali ništa, tišina neugodno odjekuje školom. Odlazim u zbornicu s osjećajem kako to nije to. Sada je vrijeme kad je trebalo biti veselo. Pripremali smo izložbu dječjih radova, dogovarali se kako ćemo organizirati potragu za uskrsnim jajima, pjevati i plesati.

Umjesto toga počinje se spominjati nastava na daljinu. Kakva nastava na daljinu? Kako ću to izvesti s prvašićima? Nemoguće!! Nakon prvog šoka, shvatila sam da je to neizbježno, da drugog rješenja nema. Zamolila sam informatičarku da mi kreira virtualan razredni odjel, poslala sam roditeljima poruku kako da se priključe i avantura je mogla početi.

Učionica je moje prirodno učiteljsko okruženje, ali – mogu ja to!

Da, za mene avantura, jer moram priznati da nisam osobito informatički potkovana, ne baratam slinim alatima. Sjedim ispred računala i mislim od kuda da počnem. Moja zona komfora je narušena. Moje prirodno učiteljsko okruženje je učionica, vesela i razigrana djeca koja neprestano nešto pitaju, žamor, a ponekad i buka. Ja ovo ne mogu! A onda se javi učiteljski inat: Ma mogu! Kako svi, tako i ja!

Prvo jutro nastave na daljinu stiže poruka naše Tine Skoko iz Školske knjige i poveznica  koja nam može pomoći u radu. Otvaram poveznicu i ostajem prikovana za računalo dva sata, čitam i veselim se. Materijali koje sam ondje vidjela uljepšali su mi dan. Sve bolje od boljega. Svaki dan hrpa materijala vrijednih učiteljica i učitelja iz cijele Lijepe Naše. Zadatci, linkovi na prezentacije, razne edukativne igre. Osjećam veliko olakšanje. Netko misli na nas, razumije nas i poštuje. Odjednom sve mi se čini nekako lakše, s veseljem pripremam djeci zadatke za sljedeći dan. Osim virtualnog razreda u kojem su moji učenici, s roditeljima imam i grupu na WhatsAppu i svaki dan čitam njihove poruke kako su djeca zadovoljna i rado rješavaju zadatke. Najviše se vesele igrama kojima provjeravaju što su naučili. Priznaju roditelji da se i oni katkad poigraju i provjere što znaju.

Školska knjiga i Tina nas ne zaboravljaju i svaki dan dobivamo nešto novo. Prekrasne priče Željke Horvat -Vukelje, dnevne doze dobrih vibracija [koje su nam tako silno potrebne] i nezaobilazni webinari. Jedan s nestrpljenjem očekujem, a to je onaj o vrednovanju u virtualnom okruženju koje je za sve nas novi izazov.

Kao što sam napisala na početku, čovjek uči dok je živ, pa tako i ja. Lakše uz vrijedne kolegice i kolege, Školsku knjigu i Tinu. Hvala vam svima!

■  autorica: Dubravka Šereg,  učiteljica  ■ OŠ Marije Jurić Zagorke, Zagreb ■ photo by Unsplash ■