Katkad nije popularno predavati neki težak predmet. Matematika, kemija, latinski ili njemački jezik svakako se ubrajaju među te načelno teške predmete što god to značilo jer jasno je da smo međusobno različiti te da nije svima sve jednako teško ili lako.

Često me kolegice i kolege pitaju kako uspijevam u svojih učenika razviti ljubav prema njemačkom jeziku i zahvaljujući čemu postižu sjajne rezultate i u nastavi njemačkog jezika i u nastavi DSD-a.

Odgovor je vrlo jednostavan.

Ja jako volim svoj posao i smatram da ga radim vrlo predano i dobro. To u mojem slučaju definitivno nije samo posao nego i poziv koji sam osjetila davno. A to očito osjećaju i moji učenici koje uspijevam zaraziti ljubavlju prema njemačkom jeziku iako iz osnovne škole redovito dolaze s mišlju da je njemački težak, naporan i dosadan te da zapravo njihovi roditelji žele da oni nauče njemački jezik.

Prvo što činim u prvom razredu jest to da ih uvjerim da njemački jezik uopće nije težak, naporan i dosadan.

To se događa zaista polako, a onda samo odjednom do kraja prvog razreda srednje škole uvide da su naučili jako puno u vrlo malo vremena, i to bez stresa, te da taj njemački uopće nije tako loš!

E to je ono što je moj posao!

Sasvim nježno dovesti učenika do spoznaje da nije važno o čemu uči dokle god uči na zanimljiv način i dokle god voli to što uči.

KAKO TO POSTIĆI? Poštovanje pravila za mene je iznimno važno kako u svakodnevnom životu tako i u nastavi. Stoga učenici na svojem prvom satu njemačkog jezika od mene dobiju pravila razrađena do detalja o tome što i kako ocjenjujem te što, kada i kako moraju znati. I toga se držim. Nikada se nitko tijekom mojega radnog vijeka nije žalio na moj način rada i ocjenjivanja na nastavi njemačkog jezika. S druge strane, u ocjenjivanju nikada nisam stroga ni škrta, ali se svaki učenik za svoju ocjenu treba potruditi u skladu sa svojim mogućnostima.

S UČENICIMA SE DOGOVARAM O TERMINU USMENOG ISPITIVANJA

Uvijek sam svjesna toga da učenici imaju 15 ili čak 16 predmeta (s DSD-om!), a za one koji pohađaju još neke druge fakultativne predmete broj predmeta penje se čak do 18.

Stoga znam da moji đaci ne mogu biti spremni da baš na svakom satu svakog predmeta odgovaraju za odličnu ocjenu. Zato se s njima i dogovaram o terminu usmenog odgovaranja, pomalo kao na fakultetu. Meni je to sasvim u redu. Puno mi je važnije da na usmeno ispitivanje dođu spremni u terminu za koji smo se dogovorili i da tada znaju gradivo nego da ih ispitujem u vrijeme kad nisu spremni i onda im dodijelim loše ocjene. Uvijek mi je važna dobrobit učenika – ponajprije da nauče, ali i da se pritom dobro osjećaju. Stoga moji učenici znaju da imaju priliku jednom u polugodištu ispričati se ako nisu spremni za usmeno odgovaranje.

SVATKO SE MOŽE JEDNOM U POLUGODIŠTU ISPRIČATI AKO NEŠTO NIJE STIGAO UČINITI

Učenici se mogu ispričati ako nisu napisali domaću zadaću ili ako nisu spremni usmeno odgovarati, ali to ne vrijedi za redovit i predan rad na satu.

To je nešto što zahtijevam i nagrađujem na svakom satu. Učenici vole takvo nagrađivanje, taj pozitivan stav, anikako im se ne sviđa ako ih se stalno kažnjava za nešto što ne valja. Moji školarci znaju da kod mene na satu moraju pratiti nastavu i aktivno raditi jer ih uvijek mogu prozvati da pročitaju zadatak na kojemu smo dotad radili.

Njihovo postignuće i rad na satu uvijek zapisujem u bilješku u e-dnevnik pa onda od pet takvih bilježaka stvaram jednu ocjenu za rubriku nakon praćenja tijekom određenog razdoblja. U njemačkom jeziku broj bilježaka u e-dnevniku je golem, ali nije mi žao vlastita vremena jer mi je jasno da je za njihov uspjeh važno da i ja uložim puno svojeg vremena i energije.

SUVISLE DOMAĆE ZADAĆE SU VAŽNE

Jednako tako redovito zadajem domaće zadaće, ali ih i redovito pregledavam. Naravno da ne bi imalo smisla zadavati domaće zadaće ako ih ne bih kanila pregledavati jer bi tada čak i najsavjesniji učenici prestali pisati zadaće. Tu redovitost i dosljednost učenici vole i to im daje strukturu i jača njihov pozitivan odnos prema radu.

No jednako tako smatram da ne mora svaka domaća zadaća biti teška i opsežna. Zapravo bi učenici u domaćim zadaćama trebali samo kratko ponoviti ono što su radili tijekom školskog sata.

NASTAVNIČKI POSAO I UMJETNA INTELIGENCIJA

Nakon što je umjetna inteligencija na mala vrata ušla u naš svijet i njime apsolutno zavladala, itekako biram što ću učenicima zadati za domaću zadaću. Primjerice, prestala sam zadavati pisanje sastavaka jer mi je bilo poražavajuće čitati neke tekstove za koje mi je odmah bilo jasno da to nisu mogli napisati moji učenici koliko god bili sjajni. Stoga zadatke toga tipa pišu na nastavi pod mojim budnim okom i bez uporabe mobilnih uređaja.

Mi se kao nastavnici apsolutno moramo prilagoditi novonastalom vremenu. Mobiteli i umjetna inteligencija naša su stvarnost i nikako ih ne smijemo ignorirati jer će nas pregaziti. Stoga je važno upoznati neprijatelja da bi ga se moglo držati na opreznoj distanciji. Osobno čak i ne mislim da nam je umjetna inteligencija nužno neprijatelj, ali učenici, nažalost, vrlo nekritički preuzimaju sadržaje koje im ona ponudi i objavljuju ih kao svoje.

Sa svojim sam đacima nedavno napravila projekt. Dobili su zadatak da isključivo uz pomoć umjetne inteligencije pripreme prezentaciju s temom „Mädchen- und Jungeninteressen“ | „Interesi djevojaka i mladića“.

To je značilo da moraju prikupiti podatke, uključujući tekstove, slike i dijagrame, te na kraju prikazati i pokrenuti argumentiranu raspravu o tome što je umjetna inteligencija za tu konkretnu prezentaciju odradila dobro, a što loše. Tada su učenici sami zaključili da je umjetna inteligencija nešto što nam doista može jako pomoći u životu, ali da i ona ima svoja ograničenja. Složni su u mišljenju da je treba rabiti vrlo kritički. To se pogotovo u njihovu slučaju moglo vidjeti u primjeni slika i dijagrama u čemu je umjetna inteligencija bila dosta loša osim ako nije bila riječ o plaćenoj varijanti umjetne inteligencije što je također bio valjan zaključak učenika.

KOJA JE METODA RADA NAJBOLJA?

A što se tiče metoda rada, dijapazon mi je zaista širok. Nastojim da učenici od prvog sata doista govore njemačkim jezikom, a ne da samo čitaju i pišu na njemačkom jeziku što često zna biti slučaj u osnovnim školama. Dakako, za većinu učenika prvi je mali šok to što se odjednom većinu vremena na satu govori isključivo njemačkim jezikom.

No to im vrlo brzo postane normalno i već nakon nekoliko tjedana nastave i ne znaju drukčije. Smatram da njemački jezik moraju osjetiti, a ne samo učiti ga štreberski.

Stoga veliku pozornost posvećujem tzv. alternativnim načinima podučavanja, dakako, uz obvezatno podučavanje vještine govorenja, pisanja, čitanja i slušanja s razumijevanjem te učenje gramatike i vokabulara.

Budući da sam svjesna toga da smo različiti, da nas zanimaju različite stvari i da na različit način učimo, pokušavam primijeniti što više različitih metoda rada. Stoga gledamo njemačke filmove, slušamo i pjevamo njemačke pjesme, čitamo njemačke knjige, snimamo videouratke, prezentiramo i debatiramo na njemačkom jeziku, pripremamo i kušamo njemačke specijalitete, pišemo životopise, simuliramo razgovor za zapošljavanje, pripremamo plan putovanja, sudjelujemo u učeničkim razmjenama s Nijemcima, putujemo u zemlje njemačkoga govornog područja, kritički komentiramo prednosti i nedostatke pojedinih putovanja itd. Dakle, sve oko nas ujedno je i naš cilj i naše sredstvo jer se sve može upitati i izreći određenim jezikom. Stoga je moj zadatak da to učenicima i ponudim.

USPJESI UČENIKA

Učenici nisu ni svjesni toga koliko su puno naučili tijekom jedne, dvije, tri ili četiri godine sve dok se ne pojave na nekom državnom natjecanju iz znanja njemačkog jezika, iz debate na njemačkom jeziku ili pak u nekom jezičnom kampu jer ondje mogu jako dobro usporediti svoje znanje sa znanjem drugih učenika i uvjeriti se koliko puno znaju.

To i njih i mene redovito ispunja ponosom i zadovoljstvom.

PORUKA NA KRAJU SREDNJOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA

Gotovo svake godine posljednji sat s maturantima održim na identičan način. Govorim im o svojem pozivu, o lakoći postojanja, ljubavi s kojom ulazim u učionicu i zadovoljstvu u životu koje sam sebi osigurala izborom svojeg zanimanja. A završim ga porukom da u odabiru svojega budućeg zanimanja ne slušaju ni roditelje, ni braću, ni sestre, ni prijatelje nego isključivo sebe.

Kažem im da taj odabir mora doći iz srca, a ne iz uma jer je jako teško ustajati 40 godina svakog dana iznova i odlaziti na posao te se još umorniji vraćati kući neispunjen nakon posla koji smatraš uzaludnim, beskorisnim, napornim, dosadnim ili teškim.

I tada uvijek potekne suzica. Ili iz mog ili iz oka nekog od njih. A nebrojeni učenici javljaju mi se nekoliko godina nakon što su završili svoje srednjoškolsko obrazovanje zahvalni zbog toga što su odabrali upravo taj fakultet ili upravo to zanimanje jer su to baš sami željeli i jer nisu podlegli ambicioznim željama svojih najbližih.

Jako je lijepo biti pozitivna promjena i vidjeti pozitivnu promjenu oko sebe. To daje krila.

■ NAPISALA:  dr. sc. Irena LASIĆ, prof. njemačkog jezika, prof. izvrsni savjetnik | Imam 51 godinu i 26 godina iskustva rada kao profesorica njemačkog jezika i razrednica. Najprije sam radila 10 godina u Prvoj privatnoj gimnaziji s pravom javnosti u Zagrebu, a unazad 16 godina predajem njemački jezik i nastavu DSD-a (nastavu za polaganje Njemačke jezične diplome na razini B2/C1) u V. gimnaziji u Zagrebu ■