Jedna od najprepoznatljivijih i najomiljenijih vrsta ptica zasigurno je atlantski tupik (Fratercula arctica). Vrsta je to iz porodice njorki, kratkovratih i kratkorepih crno-bijelih morskih ptica ronilica, i to najmanja koja se gnijezdi južno od arktičkoga kruga.

Tupik je ptica koja je u svom ljetnom ruhu nezamjenjiva. Odlikuje ga krupan groteskni trobojni kljun, žuti zatiljak, svjetlocrveni očni prsten i rožnati plavosivi očni privjesci, a sve to daje mu specifičan klaunovski izgled. Lice mu je bijelo, a noge i stopala narančasti. Zimi su, međutim, boje prigušenije, pa su mu lice i grlo tada sivi, trokutasti kljun manji i znatno manje živopisan, a očnih privjesaka nema. Krila su mu prilično kratka i uska, a noge postavljene podosta straga, pa se u mirovanju drži uspravno. Izvrsno i ustrajno pliva i roni pri čemu mu krila služe kao vesla, a noge kao kormilo. Na kopnu je ipak nešto manje elegantan, pa se može samo nespretno gegati.

Međutim, izgled nije jedino što je fascinantno u vezi s tom pticom. Naime, nakon jeseni i zime provedenih na pučini hladnih sjevernih mora, tupici se u proljeće vraćaju u obalne krajeve u kojima se gnijezde u milijunskim kolonijama na stjenovitim, strmim obalama Norveške, Islanda, Velike Britanije, Farskih otoka, Grenlanda te Newfoundlanda i Labradora, a taj je prizor zaista pravi prirodni spektakl. I upravo je u tijeku.

Upravo sada, potkraj travnja i početkom svibnja, ženke tupika nesu jedno jaje u gnijezda koja su obložena travom i grančicama, a nalaze se u rupama u zemlji koje su iskopala oba roditelja. Jednako tako oba roditelja griju jaje otprilike 36 – 45 dana, a zatim i zajednički hrane ptića, i to ponajprije sitnom ribom koju najčešće love unutar 10 km od kolonije. Ptići tupika brzo napreduju te su nakon otprilike šest tjedana spremni za let. Tada napuštaju svoja gnijezda u rupama i pod okriljem noći, kako bi izbjegli grabežljivce, lete prema moru gdje će provesti idućih nekoliko godina. Netom prije toga odrasli napuštaju svoje mlade, i to sinkronizirano, tako da sve odrasle ptice odlaze u razmaku od nekoliko dana.

Kolonije se ponajprije nalaze na otocima bez kopnenih grabežljivaca, no to ne znači da tupicima i njihovim mladuncima ne prijete opasnosti. Na takvim lokacijama riskiraju napade galebova i velikih grabežljivih ptica pomornika koji im često uzimaju hranu.

Znatno veća opasnost prijeti im, naravno, od ljudskih djelatnosti. U nekim kolonijama, primjerice na Islandu, blizina jarkog svjetla zbunjuje mlade ptice koje tada lete prema toj svjetlosti i završavaju na gradskim ulicama. Ugrožavaju ih i klimatske promjene – posebice su osjetljivi na povišenje razine mora te kolebanja u dostupnosti i količini plijena. Manjak plijena dodatno je izražen i zbog neodrživih ribolovnih kvota, a posljedica je manja uspješnost gniježđenja. Stradavaju i od ribarskih mreža te su, kao i mnogobrojne morske ptice, osjetljivi na onečišćenje mora.

Morski klaun ili morska papiga, kako ga još nazivaju, viđen je i u našem Jadranu. Bilo je to u jednoj uvali na Pelješcu 2017. godine. Iako rijetka, to nije neobična pojava.

Unatoč i dalje velikoj populaciji i širokom području rasprostranjenosti, posebice zimi kada leti čak do Kanarskih otoka i Španjolske, u nekim je dijelovima areala brojnost vrste naglo pala i zato je danas na IUCN-ovu popisu osjetljivih vrsta.

■ Piše: Ivana Tokić, prof., nastavnica biologije |  Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, Zagreb ■